Marko Stojanović Louis već desetak godina na regionalnu muzičku scenu uvodi novi zvuk i, miješajući različite zvukove i trendove s domaćom tradicionalnom melodikom, predstavlja alternativni pogled na svijet i autentičnu emocionalnost koja proističe iz duboke posvećenosti i saživljenosti sa svojim djelom. U saradnji sa umjetnicima iz regiona, ali i u samosvjesnim lirsko obojenim autorskim projektima, Marko Louis otvara neke nove vizure balkanske kantautorske muzike.
Kako ste pronašli svoj ton?
“Izgradnja stila i autentične interpretacije se desila kroz pet, odnosno šest albuma (zato što sam s grupom Maraqya još dva albuma snimio na početku). Iz albuma u album sam nalazio svoj stil, svoj karakter, svoju boju. Nekako, izraslo je to iz nekog takoreći imitiranja, mada nije to imitiranje koliko isprva imaš idole i pokušavaš da zvučiš kao oni, a onda iz pjesme u pjesmu nađeš svoj stil, nađeš svoju fuziju”.
Studirali ste na Fakultetu dramskih umjetnosti, Odsjek za dizajn zvuka. Svjedoci smo da se muzikom bave uglavnom neškolovani, priučeni ljudi, a da je fakultetsko znanje marginalizovano i da se često smatra suvišnim.
“To što sam završio FDU, lijepa je stvar, lijep fakultet, gdje sam upoznao mnogo dobrih i vrijednih ljudi, koji se interesuju za to što studiraju i rade, i to je velika motivacija. Kad se čovjek druži s motivisanim i vrijednim ljudima, i sam to postaje. U suštini, to može svako i bez fakulteta da nauči, ali uvijek je na fakultetu dobra stvar to što su tu ljudi koji se interesuju za iste stvari kao ti pa može da dođe do razmjene ideja. Za nov zvuk su potrebni posvećenost, ljubav i interesovanje. Želja za istraživanjem, potraga za novim zvukom. Ali ja ne tražim samo novi zvuk, ja pravim muziku koju bih privatno slušao”.
Od koga mlad umjetnik može da očekuje podršku?
“Uvijek je teško, da li snimaš svoj album ili otvaraš firmu-pekaru-parfimeriju, uvijek je težak početak i uvijek izgleda kao da niko neće da ti pomogne. A što bi ti neko i pomogao? Prvo treba sam sebi da pomogneš, sam sebi da napraviš put. Usput, kako postaješ sve bolji, ljudi se sami nude i stigne i ta podrška. Najčešće tražim finansijsku pomoć od firmi, organizacija, učestvujem na konkursima… Nekad prođe, nekad ne, ali je važno da se ne odustane”.
Vaše djelo otkriva i oživljava zaboravljene i donekle zatrovane veze među državama Balkana i dokazuje da ovaj prostor ipak može da proizvede nešto kvalitetno i nezagađeno. Smatrate li da je to Vaša misija, dužnost ili naprosto rezultat rada?
“Iskreno, kad sam imao svoju prvu turneju po regionu, obišao sam Novi Sad, Beograd i Sarajevo. Kada sam vidio koliko ljudi zna i pjeva moje pjesme, to je bio osjećaj odgovornosti, ali i straha da moja muzika može da utiče na nečije mišljenje. Svaki izvođač ima odgovornost, ali ja se ne opterećujem time, već radim iskreno. Iskrenost je veoma bitna, ako stojiš iza svog rada, imaš i odgovor na svako pitanje. Lijepo je što ima onih koji hoće da sarađuju, ima više pozitivnih ljudi koje ne interesuje nikakva politička kampanja, nego ljudskost. I druženje. A da li je čovjek iz Albanije, Rusije, Srbije, Njemačke, Turske… pa svi smo mi ljudi”.
U Vašoj muzici posebno se izdvajaju pjesme nastale u saradnji s različitim autorima iz regiona pri čemu se čini da stvarate svojevrsnu intimnu mapu koautorskim djelima. Koliko Vam udruživanje kreativnih energija pomaže u potrazi za ličnim izrazom?
“Nema ništa ljepše od saradnje s ljudima, kad se podijele energija i različita iskustva. Svako bi uradio nešto na svoj način, a kad se te ideje upare, kad se stvori sinergija, ispadne nešto treće, što je meni posebno interesantno. Oduševljavam se onim što se dešava u studiju ili na bini. Volim da sarađujem s ljudima, volim duete. Uvijek će ih biti u mojoj muzici, a uvijek ću ih tražiti i u tuđoj muzici jer to je prelijepo”.
S kim biste voljeli da sarađujete, čija muzika je za Vas izazov?
“Ima ih dosta. Postoje tu i nerealne i realne želje. Volio bih da sarađujem s ljudima iz cijelog regiona. Da li je to Edo Maajka ili Natali Dizdar… S druge strane, iz world music svijeta Majra Andrade, Lian la Havas… Možda zvuči nerealno, ali ko zna”.
Od kada ste počeli da se bavite muzikom, promijenili ste nekoliko bendova. Sada ste solo izvođač. Koliko je teško pronaći dobru ekipu, ljude koji osjećaju muziku na isti način?
“Bend je uvijek posebna priča, teško je da se sve poklopi. To su ljudi s kojima provodiš mnogo vremena, isto kao s cimerom ili nekim iz porodice, pa nekad ne možete da se podnesete, a upućeni ste jedno na drugo. Uvijek sam imao divne ljude oko sebe, da li u Saint Louis Bandu ili Maraqyi, a sad na kraju i kao Marko Louis imam ogromnu ekipu, od muzičara i tehničara do producenata. Stvarno je lijepo kad možeš da nazoveš kolegu i kuma, brata… Mi smo mnogo bliski i srećni smo kad se družimo i putujemo, a imali smo veliku sreću da se svi nađemo”.
Kako gledate na sve veću popularnost trep muzike?
“Ima dobre autorske muzike i po regionu i u Srbiji. Meni je žao kad muzičari urade dobru muziku, izdaju dobar album i odmah očekuju turneje, da mogu da žive od toga, pa nakon kratkog vremena odustanu. I onda budu u sjenci. Drago mi je što ima muzike i što se kantautori trude da stvaraju kvalitetnu muziku, produkciju naročito. Što se tiče trep muzike, to je širok pojam. Da li je to trep muzika sa onim autotjunovima i nerealnim vokalima? Nemam ništa protiv toga, nešto mi se sviđa, nešto ne. Ali nemam neki komentar na to, možda ću i ja uraditi neku trep stvar, ko zna”.
Jeste li se ikada pokajali što ste počeli da se bavite ovim poslom?
“Nisam se nikad pokajao što se bavim muzikom, već sam veoma zahvalan što me je put odveo u tom pravcu. Košarka je takođe bila moja velika ljubav, ali ja sam se vratio muzici i drago mi je što sam u tome. Nadam se da ću uvijek biti tu gdje jesam. Snimiću još albuma za deset godina, ako Bog da, samo da smo svi živi i zdravi, da se družimo i da to radimo prvobitno zbog muzike. A sve ostalo će samo doći”.
