Muzika film i TV Mira radi i u 90. godini

Mira Banjac: Morate ljude voljeti da biste ih odglumili

Danica Čvorović, Anđelija, Saveta Govedarević, Petrova majka, Milada, Nana Hikmeta, Roska, samo mali dio bogatog mozaika uloga koje je za sedam decenija dugog glumačkog staža publici darovala Mira Banjac.

Za slavnu glumicu to, kako kaže, nisu samo uloge, već sudbine koje je živjela i proživjela, sa kojima se poistovjećivala, smijala se i plakala.

Odigrali ste više od 160 sudbina, postoji li neka koju posebno pamtite?

“To je monodrama “Ljubica, prvo lice množine”, za koju sam ja jako bila zalegla. Govor je bio za jednim pultom, nema pokreta, nema nikoga samo publika i svoja osjećanja. To je bilo vrlo odgovorno i teško odigrati. Jednom prilikom pozvao me je čovjek iz kolubarskih rudnika da dođem i odigram monodramu. Kako nije bilo adekvatnog prostora, a mnogo ljudi je došlo, monodramu sam izvodila na otkopu. U toj monodrami žene koja odlazi u penziju i govori o samoći ima jedna rečenica koja kaže: “Nije to meni rekao onaj iz sindikata, da će te mi pripremiti oproštaj, to je meni rekla Mara Belić. Je l’ znate Maru Belić, čistačicu iz fabrike”. U tom momentu iz prvog reda ustaje žena i kaže da je zna, da se objesila i da danas ide kamion po nju u Beograd. Šta u tom trenutku da kaže glumac. To je presan život. To su živa mesa koja pulsiraju i za mene je to mnogo dublje od same prezentacije”.

Koliko je teško u takvim situacijama ostati dosljedan umjetničkom činu?

“Morate ljude voljeti da biste ih odglumili i da biste dali svoj umjetnički dio. Ali kada se sa njima suočite tamo gdje morate onda to drugačije izgleda. Onda se osjećate odgovorni da to pokrijete, iako se ne slažete sa njima. Od cijelog posla kojim se bavim najljepše mi je to pronalaženje do završetka uloge. Nije važno da li je to mala i velika uloga, sve morate da uradite kao da radite najglavniju ulogu. Moj profesor Jurij Rakitin je govorio da ko ne zna da igra treći plan, nikada neće znati ni prvi”.

Uskoro ćete napuniti devedeset godina, a i dalje ste u poslu. Šta trenutno radite i u čemu je tajna vaše vitalnosti?

“Počela sam da radim “Preživjeti Beograd”, koji je vrlo interesantna tema, nije veliki posao, ali je zanimljiv. Kada sam otišla u penziju prestala sam da se bavim pozorištem, jer ono traži ozbiljnog čovjeka od jutra do mraka. Film i televizija su maltene tekuće stvari, ali ne u smislu bagatelisanja, već je to nešto što se laganije odradi i mogu brže da budem sa porodicom. Ne treba mi više ni slava, ni novac, radim zato da bih bila korisna. Ja se samo bojim da ću ostati nekorisna, stara žena koja propada jer ne radi ništa i što se povukla. Moraš da naučiš da se sporazumiješ sa svojim godinama, da ne budeš smiješna i ne tražiš ono što ti ne pripada, da osluškuješ i kontaktiraš sa svojim tijelom. Što god možeš sam, to uradi sam. Nemam sujetu starenja, moje bore sada rade za mene”.

Često ste u društvu mladih glumaca, šta im savjetujete?

“Uvijek im govorim da ne rasipaju svoju snagu usitno. Ne treba brzo praviti karijere. Sve karijere glumčeve su efemerne i nikad se ne zna šta će biti. Oni toliko mnogo rade, od jurnjave za nepredvidivom karijerom ne stižu da se druže, da uživaju. Ali oni sa kojima sam ja radila su veoma dobri glumci, vrlo vaspitana djeca, jedino su zamoreni i čini mi se da im ne čini toliko zadovoljstvo koliko je nama činilo. Uvijek sam zavidjela slikarima i piscima koji rade u dokolici, pozorište to ne dozvoljava”.

Send this to a friend