Nikola Vranjković: Vjerujem u novu djecu koja brže razmišljaju i teže ih je prevariti

Zaglušujuća buka koja tjera tijelo da se naježi, magla se pridiže, vuče ti dah, huk vjetra iz dubine tebe iznosi riječi: “Vesla su dignuta, nebo je granica. I posljednja želja samo tvoja tišina. Bez dima tamjana i pjesme mantija. Da čuju se talasi Save i vjetrovi Dunava”…

U pitanju je tekst naslovne numere s Nikolinog dvostrukog albuma “Vjeronautika” objavljenog 2017. godine i zauvijek aktuelnog. “Vjeronautika se bavi vjerom u plovidbu kroz život, ma kakav on bio“, rekao je Vranjković svojevremeno za NIN. Od plovidbe je Noizz počeo razgovor, na rijeci su ga i završili.

Šta se dešava poslije “Vjeronautike”? U kom pravcu ploviš?

Puno smo svirali i ove i prošle godine i to sve zaokružujemo tradicionalnim prednovogodišnjim koncertom 22. decembra u Kombank dvorani u Beogradu. Ubzo poslije toga, u januaru, sviraćemo u Bajinoj Bašti i u Splitu. Trudimo se da sviramo svuda gdje nas pozovu. Što se tiče novih pjesama, radim na nekoliko, a na jednoj paralelno i Miloš Macanović, koji je napravio spot za pjesmu “Marburg”, radi video.

Mnogo ljudi “otplovljava” u posljednje vrijeme. Jesi li ti razmišljao o odlasku iz Srbije?

Nisam, ali zato svakodnevno razmišljam o ostanku i šta to sve donosi. Već je previše njih otišlo, puno prijatelja. Kontaktiramo često preko društvenih mreža, viđamo se ljeti, kada dođu na kratko na odmor. Sa mnogima ću se vidjeti na našem koncertu pred novogodišnje praznike. Uvijek je isto. U njihovim očima vidim sreću i neku vrstu oslobođenja i vidim tugu što su bili prinuđeni da odu… Osjećam njihovu nostalgiju.

Imamo li danas situaciju da “loše vrijeme vadi pogrešne ljude”, ili “loši ljudi prave pogrešno vrijeme”?

I jedno i drugo svakako. I danas i juče i sjutra. Uvijek je postojao neki seronja na bijelom konju ili u kočijama koji je sve vrijeme imao toplu vodu i krov nad glavom i iz te perspektive brinuo za svoje ljude u mećavi.

Gdje smo pogriješili? I ko smo danas “mi”, a ko su “oni”?

Da bi u nečemu ljudi grupno pogriješili trebalo bi da o nečemu budu i pitani, pa da možda izaberu pogrešnu stvar. Ljudi ovdje nikada ni za šta nisu bili pitani. Oni su jednostavno navođeni. A i da bi bili pitani, prvo treba da budu upućeni… Zato “mi” i postajemo “oni” i obrnuto. I to će se uvijek dešavati.

Da li se i kako ta situacija odražava na aktuelnu muzičku scenu?

Scena je stabilna i vrlo čudno žilava. Potpuno je jasno kakva bi se eksplozija muzike dogodila za tri mjeseca sa samo nekoliko TV emisija na nacionalnim frekvencijama. Mislim na ozbiljne muzičke TV emisije svakako.

Nedavno si izjavio da je “Milošević bio posljednji političar bitan za rokenrol u Srbiji”. Kako to misliš?

Milošević je inspirisao dosta bendova devedesetih da rade neke tekstove i muziku, a u isto vrijeme oni su imali mogućnost da svoju umjetnost i bez interneta prezentuju javnosti kroz veliki broj kvalitetnih radio i TV emisija i časopisa koje su u njegovo vrijeme bile normalna medijska pojava.

Da li je danas gore nego devedesetih?

Devedesete su počele sa nesrećnim devetim martom, pa je bio rat, pa onda bombardovanje… I završile se nesrećnim petim oktobrom… Nisu ta vremena za poređenje, ali je jedno sigurno da ljudi ništa nisu naučili iz primjera devedesetih. Baš ništa.

Ima li svjetlosti na kraju tunela? U šta vjeruješ?

Vjerujem da će se naći neko dovoljno svjestan, pošten i hrabar ko će da, bez da ikoga ošteti u bilo kom smislu, uspjeti da nađe način da se razmontiraju sve minihidroelektrane u Srbiji. Vjerujem u novu djecu koja brže razmišljaju i teže ih je prevariti i njihov izbor da nešto zaista u jednom momentu sistemski promijene ili mnogo brže nego današnje generacije donesu odluku da odu odavde i izdaleka nam zasvijetle kao novi Pupini i Tesle…