Glumica Sinolička Trpkova, poznata po ulozi Azre, imala je 23 godine kad je snimljen „Dom za vješanje“.
Kultni film „Dom za vješanje“ reditelja Emira Kusturice, ostavio je niezbrisiv trag u istoriji jugoslovenske kinematografije. Ne samo zbog činjenice da je osvojio nagradu za režiju na prestižnom Festivalu u Kanu 1989. godine, nego i zbog ljubavne priče između Perhana i Azre, koja se i danas navodi kao primjer iskrene, ali nesrećne ljubavi.
Iz svog makedonskog doma gdje živi sa suprugom, Holanđaninom Marcelom, i dvoje djece, ćerkom Leonom i sinom Meglenom, Sinolička se za magazin Azra prisjeća najljepših trenutaka sa snimanja i ne krije koliko i danas osjeća čast što je bila dio tako velikog projekta.
“Srećna sam što sam imala tu mogućnost da budem dio izuzetno velikog filma koji se realizovao u zadnji tren prije raspada Jugoslavije. Ali, kada iza sebe imate jedno takvo iskustvo, onda je to i problem jer u svakom narednom poslu, bilo glumačkom ili profesorskom, težite nekom savršenstvu i podižete sopstvene kriterijume. Kada znate kako izgleda proces stvaranja jednog takvog djela, uvijek ste nezadovoljni ako ne doživite, ne vidite ili barem malo ne osjetite ono što se u vama urezalo kao potraga za nedostižnim, kao magija stvaralaštva i kao beskompromisnost u ostvarenju zamišljenog”, kaže Sinolička.
“Postoje zvijezde i glumci. Šta ćeš biti, zavisi od ličnog razumijevanja, života i profesije. Ne znam da li me slava opila, ali sigurno znam da mi se život mnogo promijenio nakon filma „Dom za vješanje“, iako sam ja, u principu, ostala ista. Ljudi su me gledali drugim očima i vidjeli ono što ja nisam, a ljudska fantazija vas može nasukati kao brod na stijenu”.
Osim s Emirom Kusturicom, imala je priliku da radi i s drugim uglednim rediteljima među kojima su Unkovski, Popov, Magelije…
“Najviše sam učila o sebi, o svojim mogućnostima, potencijalu i svemu onome što je rad s rediteljima izazvao u meni. O tome pričam u knjizi „Gluma ispred kamere“, koju sam posvetila svojim studentima. Prvu vezu između pozorišta i ekrana kod mene je napravio Unkovski, koji je bio moj profesor. Igrala sam u njegovoj predstavi, a onda i u njegovim televizijskim radovima. Mislim da sam uz njega najviše dotakla slobodu kreativnosti i otkrila da se bolje snalazim u „manjem“ prostoru ispred kamere, nego u pozorištu. Ali sa svakim od njih sam učila nove i različite stvari. Na kraju su, ipak, reditelji ti koji znaju ili ne znaju da rade s glumcima. Na moju sreću, veliki broj njih je znao, a ono što je vrlo važno jeste da oni vole glumce. Neko više, neko manje, ali u principu razumiju koliko je glumac važan za njihova djela”.
Azra se nakon završetka snimanja i premijere filma, nikada nije srela s rediteljem Kusturicom.
“Desilo se. Raspala se Jugoslavija i putevi su nam se razišli. Dok sam živjela u Holandiji, zvao me njegov asistent i ponudio mi ulogu u Emirovom narednom filmu, ali eto, nije došlo do toga da ponovo radimo. Svi mi idemo različitim putevima i vode nas različiti interesi. Nekad se interesi spoje, a nekad ne”.
Njen kolega iz filma, Davor Dujmović, kojeg pamtimo po kultnoj ulozi Perhana, svoj život je završio samoubistvom.
“Bilo je to na Festivalu u Nišu. Dobili smo nagradu za glumački par godine i cijelu noć, kao na svadbi, sjedjeli za stolom u kafani. Orkestar je svirao, a fotografi slikali. Sve ostalo je uspomena. Poslije toga se nisam ni čula ni vidjela s njim. Od zajedničkih prijatelja sam saznala o njegovom stanju”.
LJEPSA NEGO SA 23 GODINE! RIBA!
E moj VISITORE kako si ti zagorio