Muzika film i TV

Podgorica nema jasan kolorit

Izašao je novi broj filmskog magazina “Camera Lucida”. CdM u ovom tekstu prenosi intervju sa Stefanom Boškovićem, glumcem koji je napisao scenario za debitanski film “Ispod mosta, među stijenama”.

Ispod mosta, među stijenama – debitanski je film mladog crnogorskog režisera Pavla Simonovića, za koji scenario zajednički potpisuju Stefan Bošković i Sehad Čekić, a Bošković tumači i glavnu ulogu. Film je nastao u produkciji kompanije Cut-Up. Ovaj dugometražni igrani film premijerno je prikazan u okviru glavnog programa 30. Hercegnovskog filmskog festivala – Montenegro film festival, gdje mu je dodijeljeno specijalno prizanje žirija i nagrada Federacije filmskih kritičara Evrope i Mediterana.

Stefan Bošković je dramaturg po profesiji, napisao je nekoliko drama i scenarija za filmove. Njegov roman Šamaranje je drugonagrađeni na konkursu za Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori za 2013. godinu, a od tada je doživio dva izdanja. Objavljena mu je drama Doba muva, kratke priče Na samrti, My favorite things, Transparentne životinje.

Autor je teksta za predstavu Komad, koautor teksta za predstavu 19. decembar – dan poslije. Napisao je scenario za dokumentarni film o Dadu Đuriću, scenarista je Umira krvi u režiji Senada Šahmanovića, filma koji je imao veliki uspjeh na mnogim festivalima. Takođe, scenarista je sitkoma Dojč kafe. Dobitnik je i druge nagrade na takmičenju Festivala evropske kratke priče u Zagrebu za priču Fashion and friends.

O procesu nastanka filma, koliko dugo je sniman, kako je uopšte došao na ideju da baš snima ovaj film.

“Iskren da budem, ne sjećam se svega tačno i precizno. Na ovo pitanje uvijek dam različit odgovor, jer nema smisla davati isti. Nikad nema smisla ponavljati odgovore, pogotovo ako se tiču procesa nastanka koji trpi mnogo promjena i do same realizacije, a da ne govorimo do gotovog proizvoda. Većina djela, na kraju, pođe drugim putem, ne onim koji ste zamislili. Intuicija uradi najveći dio posla, i ja volim taj trenutak, kada osjetim da ne mogu da obuzdam improvizaciju koju diktira nešto iz podsvijesti, nešto nedefinisano i neočekivano, čak i u strogim konstrukcijama kakve vam forma scenarija često zadaje. Često napišem nešto što bih volio i sam da pročitam ili pogledam. Sve je tako i nastalo, kao slučajna, nepretenciozna priča”, rekao je Bošković u razgovoru za prvi crnogorski filmski magazin Camera Lucida.

“Volim da pišem scenarije. Uvijek nešto probam, prihvatiš pravilo, razbiješ ga, prihvatiš, razbiješ. To je bio slučaj sa Ispod mosta. Mada, bili smo dvojica pred papirom. Nije uvijek tako, i ne uvijek tim redosljedom. Od nekih scenarija nastane film, neki samo ostanu scenariji, ne razmišljam mnogo o tome dok pišem”.

U regionu su se snimali filmovi koji su za temu imali rat ili postratno društvo. Za našu kinematografiju, kriminalistički film je bio pravo osvježenje. U filmu “Ispod mosta među stijenama” u fokusu je jedan čovjek i njegova potraga za identitetom.

“Nije to samo slučaj s filmom. I književnost je u istom “problemu”. To je najbrži i najlakši način da se primaknete Zapadu, kojem svi nekako želimo da se približimo, a Zapad je naviknut na određeni korpus tema koji propušta kao inicijative sa jugo-istoka Evrope i to onda jedino i očekuje. Ovo o čemu govorim nijesu pretpostavke. I to je u jednu ruku jadno i licemjerno, da onome ko vam je razbio državu i napravio katastrofu nudite izvještaj o posljedicama onoga što je sam inicirao i u najboljem slučaju pokajanje. Zapada onda stigne kroz nagrađivanje na nekom fondu ili festivalu”, rekao je Bošković.

Bavljenje umjetnošću često bude ozbiljno kurvanje.

“Mene je uvijek zanimalo pitanje identiteta, i tek nakon zatvaranja karaktera Sala Redžepagića, junaka ovog filma, počeo sam misli da vraćam u normalu, ali takođe je njegov karakter počeo da se ocrtava u karakterima mnogih ljudi koje sam srijetao i upoznavao. Neke sam i poznavao, i onda shvatite da vam djelo tek kada ga završite objasni mnogo toga. Mnogo više nego dok je nastajalo”, dodao je.

Zanimljivo je da u filmu Bošković tumači glavnu ulogu, ali nije to prvi put jer je i u filmu “Biserna obala” u režiji Dušana Kasalice takođe glumio. Kako je došlo do toga da osim što piše scenario i glumi?

“To ćete morati da pitate reditelje ovih filmova. Za mene je gluma bilo interesantno iskustvo, pogotovo kod oživljavanja sopstvenih riječi, stavova, emocija, jer na papiru sve to zna da bude apstraktno. Bilo je bitno jer pokušate da shvatite na koje sve načine se tekst transformiše u nešto drugo, i taj proces zaista može da vam bude značajan kad je u pitanju pisanje, iako nemam želju za glumom, niti se bavim time”.

“Bilo je bitno da razumijemo scenu koju igramo. Sve ostalo su zanatski postupci. Više sam bio prisutan u službi scenariste i nekog ko analizira odnose i situacije u kojoj se likovi nalaze. Jedino mi je Branimir Popović dao nekoliko smjenica prije početka snimanja scene u kojoj smo imali okršaj. Malo čega se sjećam u tom smislu. Sjećanja o snimanju više vežem za rano ustajanje i toplii doručak u kamperu”.

Film je sniman u Podgorici i okolini. Nijesu bili klasični kadrovi glavnog grada – izbjegnut je njen kolorit.

“Ne znam tačno što su klasični kadrovi glavnog grada, ni po čemu je prepoznatljiv, ako se izuzme spotovsko reklamiranje grada kroz pojedine lokacije i objekte. Mislim da Podgorica nema jasan kolorit. Nekad ga je imala, onda kada se zvala Titograd, sada je taj kolorit veoma nejasan i nedefinisan, nijesam siguran u kojem pravcu sve to ide, ali ne bih otvarao temu relacije ta dva grada, i suviše se potrošilo razgovora o tome”.

Scenarista je i sitkoma “Dojč kafe”, prvog u Crnoj Gori. Serija je uspješno emitovana na Javnom servisu, i odmah je bilo jasno da se poigravaju sa stereotipima društva.

“Dojč kafe nije lokalna podgorička priča, iako je zasnovana na podgoričkom proizvodu. O tome se vodila diksusija još dok se razvijao koncept serije, bilo je važno izabrati jednu opciju između dvije, praviti lokalnu priču koja će možda zadovoljiti par stotina ljudi iz Podgorice, jer humor ovog grada ne funkcioniše nigdje van Podgorice zbog složenosti, preskakanja prve, druge, treće lopte i tako redom. Sve je veoma nijansirano i to je teško spakovati u komercijalnu TV formu koja treba da se šalje na adrese televizija iz susjednih država. Zato smo odabrali da sve pomjerimo u širi kontekst, i ta priča nije zaobišla grad, nikako, samo se bavi univerzalnijim fenomenima, koji se isključivo tiču mladog čovjeka danas. Ne ni prije pet, ni prije deset, ni dvadeset godina, nego sada. Mislim da je u jednu ruku problem, a u drugu i smjelost ovog projekta u tome što je ostao dosljedan iščašenjima koja ovu seriju čine atipičnom, originalnom i klizavom”.

“Kad pominjem problem i smjelost mislim na prvo pojavljivanje sitkoma u Crnoj Gori, jer logično bi bilo da smo imali makar tri klasična sitkoma, da bi Dojč kafe nastupio kao nešto što bi bio oponent i osvježenje. Ovako smo morali da se borimo i izborimo sa svim generacijama i svačijim mišljenjem, iako ga i nismo tražili. Makar ja nijesam”.

U sitkomu su glumili poznati glumci iz regiona. A snimanje se nastavlja u prvoj polovini naredne godine. Tako kaže produkcija.

Bošković je pisao scenario za nagrađivani film „Umir krvi” u režiji Senad Šahmanović, ranije smo pomenuli film “Biserna obala”, koji je takođe nagrađen na Sarajevo film festivalu. Zanimljiva je njegova saradanja sa kolegama sa Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja.

“Prije svega sam sarađivao s ljudima koja su moja generacija. Nađemo se na sličnim visinama i u sličnom svijetu, kojom god se temom bavili. Takođe, svima manje-više su to bili prvi radovi, i vođeni bliskim entuzijazmom, uspostavljala se nekakva ravnoteža. Za mlade stvaraoce je bitno da izađu kao grupa, kao generacija. Prirodno je i da će se grupa ubrzo raspasti, jer, sve se i raspadne, uostalom, ali trenutak se uvijek pojavi, i traje dovoljno dugo da bi se okupilo nekoliko ljudi koji će nastupiti zajedno i pokušati da kažu nešto o svijetu koji vide i u kojem žive”.

Iako je dramaturg, veći prvi uspjeh postigao je romanom “Šamaranje”, za koji je dobio nagradu na konkursu za „Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori”. I za priču “Fashion and friends” nagrađen je na Festivalu evropske kratke priče u Zagrebu. U oba djela bavi se temama o kojima se bar ovdje ne piše i malo priča – prostitucija i pornografija. Na pitanje da li  je razmišljao da ova dva književna djela ekranizujete, Bošković kaže:

“Možda. Razmišljao sam. Pogodna su za ekranizaciju, ali ostalo je samo na tome. Sigurno je to da ne bih pisao scenario prema svom romanu ili priči, ali bih vjerovatno glumio lika koji dobija oralni seks od srednjoškolca u kabini butika, ili koji razmjenjuje izopačene seksualne misli sa patuljicom. Možda bih i ja bio patuljica, ko će ga znati. Određeni crnogorski glumci su veoma razmaženi, treba da ih tjeraš da nauče tekst, a kamoli nešto drugo”.

Njegove priče objavljivane su u mnogim časopisima. A da li možemo uskoro očekivati zbirku priča?

“Da. Iduće godine, prilično angažovane, prilično emotivne i prilično je**čke priče. Ostaje da se procijeni i da li će biti dobre”.

Razgovor vodio Miroslav Minić

Send this to a friend