U petak ujutro prošetao je pored Meštrovićevog paviljona i fotograf Mio Vesović i vidio da tise više nema. Ona ima za njega posebno značenje jer je ispred tog drveta fotografisao Branimira Džonija Štulića kada su se slučajno tamo sreli 1981. godine. Nije tada mogao ni da zamisli da će slučajno nastala fotografija postati simbol jedne generacije.
“Tog dana vraćao sam se sa izložbe u Meštrovićevom paviljonu, koji je po mom mišljenju najlejpša galerija, ljepša i od njujorškog Guggenheima. Ali u našoj državi to se ne ceijni”, započinje Mio, piše Zadovoljna.hr.
“Krenuo sam prema Zvonimirovoj ulici, bivša Ulica socijalističke revolucije, i sreo Džonija, mog školskog druga iz osnovne škole u Jaski. Čini se da je već tada predviđao gdje će živjeti jer je imao klompe, koje su se u to doba rijetko nosile.”
“Džoni i ja krenemo razgovarati i naiđe djevojčica. Džoni joj je ponudio bombon i ona ga je uzela. Uzeo samo fotoaparat u ruke i okinuo tu jednu jedinu fotografiju.”
Uspio je u kadru uhvatiti i policajca koji je kružio oko paviljona. Nakon nekog vremena, Štulić je posjetio Vesovića u njegovom stanu u Velikoj Gorici, pa su razgovarali o Azrinom novom albumu koji je Štulić završavao.
“Znali smo da se srijećemo u Savskoj ulici oko 1, 2 u noći, ali ovoga puta Džoni me odlučio posjetiti kod kuće. Pitao sam ga koja je najbolja pjesma na albumu, a on je odgovorio: ‘sve su najbolje’. Znaš njega. Pitao me imam li ideju za omot. Predložio sam mu tu fotografiju i rekao da je odnese u Jugoton”, otkriva Vesović. Ostalo je istorija…
Nakon izlaska albuma Vesoviću je prišla jedna djevojčica i rekla mu da se prepoznala na omotu “Filigranskih pločnika”, ali Mio se ne sjeća njenog imena.
S Branimirom Štulićem, koji godinama živi u Houtenu povučen od javnosti, danas se čuje tu i tamo. O čemu tada razgovaraju ostaće tajna, ali vjerujemo da se prisjete i školskih dana. Branimir i Mio bili su najbolji učenici u razredu i zaljubljeni u istu djevojčicu, predsjednicu razreda.
Prije gotovo 10 godina posjetio je Džonija u Holandiji i tada je posljednji put okinuo nekoliko njegovih fotografija. Ipak, Vesovićeva fotografija Štulića ispred tise ostaće najzapamćenija.
Što se tiče vječne teme o Branimiru i njegovom povratku u Hrvatsku, poručuje:
“Stalno me ljudi pitaju za njega i govore mi da ga dovedem. Čak imam strašnu ideju. Ja bih mogao organizovati njegov koncert. Možda odem do njega pa se dogovorimo.”
I to su te riječi koje će svaki fan Štulića i Azre, dokle god je Branimir Džoni Štulić živ, uvijek željeti da čuje. I zbog kojih će mu zaiskriti u očima bez obzira na to koliko se u ovom trenutku činile neostvarive.
Ali kola milicije prolaze… nevjerovatno!
Bolje i da ne pravi koncerte, nego da se prosipa i rasprodaje, kao Bijelo Dugme.