Serija koja podsjeća na raspad Jugoslavije: Kako dojučerašnje komšije počinju ubijati jedni druge

“Domovina” je zasnovana na istoimenom romanu Fernanda Arambura i donosi fiktivnu priču o istorijskim činjenicama vezanim za teror nad civilnim stanovništvom, koji je ETA sprovodila u Baskiji.

Balkancima je posebno zanimljiva jer objašnjava opojnu moć nacionalizma i kako su dojučerašnje komšije ubijali jedni druge u devedesetima.

Politička drama “Patria” (Domovina), koju je za HBO Europe kreirala produkcijska kuća Alea Media, premijerno je prikazana krajem septembra ove godine kao osmodjelna limitirana serija. U centru zbivanja nalaze se dvije porodice iz malog grada na obali rijeke Oria, nedaleko od San Sebastiana. Oni su iste vjeroispovjesti i govore istim jezikom. Žive u malom gradu, koji izgleda tako da podsjeća na neku špansku verziju Goražda.

Proklete devedesete

Kada se politika umiješa u njihov život krajem osamdesetih i početkom devedesetih, baš kao u Jugoslaviji, oni koji prestaju plaćati reket separatistima, počinju biti etiketirani kao neprijatelji, a prestaju biti posluživani u prodavnicama i restoranima. Radnja se događa kroz reminiscencije supruge čovjeka kojeg su likvidirali pripadnici zloglasne organizacije ETA, koja je teror nad civilnim stanovništvom sprovodila u Španiji još od davne 1959., pa sve do 2011. godine. Ubistvo Txata (José Ramón Soroiz), vlasnika malog transportnog preduzeća tek je jedna priča o nedužnoj glavi koja je pala zbog borbe ETA-e za samostalnu Baskiju.

Njihova borba za slobodnu Baskiju bila je uzaludna, a odnijela je nebrojeno mnogo života. Teroristička organizacije koja je nametala ideje o slobodnoj Baskiji, surovo je otklanjala svakog neistomišljenika, a finansirala se iznuđivanjem novca.

Iako politička drama, “Domovina” kreatora Aitora Gabilondoa svedena je na priču o kolateralnoj žrtvi nejasnih separatističkih ideja, a to je uvijek porodica. Krv je prolivena na ulici malog grada jednog kišnog poslijepodneva, zauvijek promijenivši živote nekoliko aktera. Bettori (Elena Irrureta) i Miren (Ane Gabarain) su nekada bile najbolje prijateljice, sve do trenutka kada je Bettorin suprug ubijen od strane pripadnika ETA-e, onda kada je prestao plaćati reket.

Uništenih života, one pokušavaju živjeti dan za danom, iako svaki detalj, zvuk i miris podsjećaju na prošlost. Radnja se događa u 2010. godini, a dvije žene su sada zaklete neprijateljice. Ne samo da ih je razdvojilo ubistvo Bettorinog supruga, nego i zatvorska kazna koju Mirenin sin služi, jer je počinio mnoga zlodjela kao pripadnik baskijskih separatista.

Cijeli zaplet počinje kada se Bettori vrati u mali grad kako bi saznala ko je ubica njenog muža i kako bi posljednje dane provela u svom stanu. Međutim, njena pojava uznemirava domicilno stanovništvo, koje ne preza ni od čega, pa ni od pritiska na lokalnog sveštenika kako bi joj diskretno dali do znanja da tamo nije poželjna. Međutim, tvrdoglava Bettori nema više šta izgubiti, jer je već izgubila muža, a za ćerku koja je pobjegla u London nakon njegovog ubistva, nije čula godinama. Osim toga, boluje od bolesti koja je stavlja u blizinu smrti više nego sve ono što je prošla do tada.

Uznemirujući plakati

Sudbine su to brojnih povratnika i ova priča neodoljivo podsjeća na ono što se događalo za vrijeme i poslije rata u zemljama bivše Jugoslavije, s onima koji su se vratili u svoje stanove, na bilo kojoj strani, gdje su došli isključivo u potrazi za istinom o svojim najmilijima. Štaviše, da duhovi prošlosti još žive u Španiji, svjedoči i podatak da se dogodila zanimljiva reakcija stanovništva na promociju projekta HBO-a. Kako je u seriji Bettori uznemirila svoje sugrađane, tako je i pojava plakata na madridskim ulicama izazvala negodovanje.

HBO je i prije nego što je iko vidio seriju optužen da serijom izjednačava žrve i agresora, iako mu je namjera bila prikazati kako po nekim karmičkim zakonima svakoga sačeka upravo ono što uradi drugima. Plakat prikazuje ženu koja vrišti nad mrtvim tijelom ubijenog supruga i sklupčanog ubicu na podu, kojeg muči madridska policija. I sama špica serije je povukla podosta kontroverzi, obzirom da je temeljena na sceni ubistva, pa se u njoj smjenjuju suptilni i umjetnički stilizovani grafički elementi krvi i kiše.

Kako pokazuje uspješni roman “Patria” Fernanda Arambura iz 2016. godine, malograđanski mentalitet je ono što ide na ruku nacionalistima, neka vrsta zapaljivog materijala koji potpiruje sumanute strasti. One, kao i svake iluzije, brzo sagore, ostavljajući za sobom pustoš u vidu uništenih života nekoliko generacija. Što vrijeme više odmiče, to je vidljivija uzaludnost antagonizama i sukoba koji su ljude odvodili u destrukciju. Međutim, to su tačke bez povratka, pa ljudi danas uglavnom žive ili u prošlosti ili posljedice vlastitih loših odabira iz te iste prošlosti. Oni drugi su se davno probudili iz noćne more i uvidjeli da je na neprijateljstvima, sukobima i ratovima parazitirala čitava jedna plejada likova koje je samo zanimao novac i vlastito bogaćenje.

Kažu da pametan čovjek uči na tuđim greškama, a magarac na svojim vlastitim. “Patria” do neke kvalitetne domaće serije koja će na pravi način uspjeti prikazati banalnost zla na Balkanu, može poslužiti kao tuđa lekcija iz prošlosti i katarzično, oslobađajuće filmsko iskustvo.