Specijalno vaspitanje Bekima Fehmija je neprikosnoveno

YU Reinvention može da postane novi haštag. Sve je više nas koji mislimo da je pop kultura u toj zemlji bila bliže Londonu nego što je danas u bilo kojoj zemlji regiona. I ko je uopšte izmislio tu odrednicu? Zar nije ljepše reći Jugoslavija, nego region?

Ovogodišnji FEST takođe je jugonostalgičan. Posvećen je Bekimu Fehmiju. U nizu njegovih uloga, od početka šezdesetih pa do osamdesetih, najbolja je ona koju je odigrao u filmu Gorana Markovića Specijalno vaspitanje (1977), gdje on i ne igra glavnu ulogu već Slavko Štimac. Ali, Bekim je glumac koji je imao filmsku pojavnost, pa je njegova minutaža sasvim nebitna.

https://www.youtube.com/watch?v=eNUSv5s13mo&feature=emb_title

Težište ove atipične društvene drame vrti se oko malog Pere Trte, lika kojeg kao da je izmislio Felini. Slavko Štimac ga igra sa tako izbezumljenom i tupavom facom da u jednom trenutku pomislite da je to naturščik iz popravnog doma u kojem se snimala serija. To je ujedno i najbolja uloga nekog klinca u našem filmu.

Tako smeten, Pera Trta nailazi na jednog tough guya, profesora Munižabu kog igra Bekim Fehmiju. Radnja se razvija kako oni postaju prijatelji, jer profesor Munižaba želi da promijeni već dobro poznat i nepopularan sistem vaspitanja djece u popravnim domovima. I zaista, on postaje ortak sa tim klincima. Umije da bude i surov, ali je ortak. Njegova misija je da između ostalog da pomogne dječaku Ljupčetu da progovri, jer je iz revolta jednostavno zaćutao.

Bekim Fehmiju svojom glumom ovu gorku priču čini ljudskom. Obogatio je taj sivi dom tako što je iz svoje uloge otjerao svaku moguću birokratiju. Uči te mangupe da postanu ljudi, i tome šta su principi. Njegov ritam frajera prati suprotstavljanje direktoru, psihologu, ostalim kolegama. On jednostavno ima svoju priču, svoj specijalni model vaspitanja djece. Taj profesor Munižaba kao da je letio iznad bermudskog trougla. Ništa nije mogao da promijeni, jer je institucija u kojoj se našao izgledala zacementirana u vremenu. Svo njegovo samopouzdanje i sposobnost nestali su.

Bekim kao da je znao da Goran Marković pomalo želi da bude Bunjuel (ima sličnosti sa Los olvidados) i da konačno hoće da napravi potpuno drugačiji jugoslovenski film. Iskoristio je to i dao je svom liku suštinu. Pokazao je kako se igra karakterna uloga Branislavu Lečiću i Aleksandru Berčeku, tada mladim glimcima. Uvjerio nas je da je zaslužno dobio kartu za Holivud gdje je snimio nekoliko filmova, da je imao harizmu u vorholovskom smislu. Izgledao je kao jugoslovenski Džejms Bond. Sumnjamo da bi čak i Tito – čovjek sa najvećim egom, imao petlju da stane pored njega i u bijelom odijelu zapali tompus.