Film “Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile” uskoro će imati svoju premijeru na filmskom festivalu Sandens.
Film, u kojem je glavni glumac Zak Efron, bavi se sedamdesetima i erom terora koju je pokrenuo Ted Bandi, zloglasni američki serijski ubica.
No, kako pokazuje novi Netfliksov dokumentarac u četiri dijela, od istog reditelja kao i film, ništa ne može zamijeniti “pravu stvar”. Dokumentarna serija u četiri nastavka kreće 24. januara i temelji se na 100 snimljenih sati intervjua koje s Bandijem vodi novinar Stiven Mišod 1980, nedugo nakon što je Bandi osuđen na smrtnu kaznu. Nikada do sada objavljeni razgovori oko kojih reditelj Džo Berlinger gradi priču govore o Bandijevom odrastanju, ubijanju i bijegu, koji se odvijao širom više saveznih država, rezultirao s minimalno 30 slučajeva smrti, dva bijega iz zatvora, i odlaskom na električnu stolicu 24. januara 1989.
To je pogled u um pravog sociopate koji ubistva odrađuje s maksimalnom brutalnošću i bez kajanja. Bio je, na jedan način, prototip serijskog ubice, koji je redefinisao naše najmračnije strahove o ljudskom kapacitetu za okrutnost.
Oni koji se nadaju nekom otkrovenju iz Mišodovih snimaka, piše “The Daily Beast”, biće razočarani s “Conversations with a Killer: The Ted Bundy Tapes”. Bandi se suzdržao od priznavanja zločina sve do tri dana prije smrti. Tada je priznao 30 ubistava, iako je stvarni broj bliži sto. Uprkos tome, ima fascinantnih uvida u um psihopate, čiji je izgled (bio je zgodan muškarac) i porijeklo iz srednje klase (bio je pametan student prava i imao političke aspiracije) pomoglo da se sakrije pravo lice ludaka iza fasade.
Bandi je praotac svih Hanibal Lektor tipova jer niko drugi do sada nije tako uspio da spoji ubistveni bijes (proizašao iz adolescentske seksualne frustriranosti i otkrića da je vanbračno dijete) sa šarmom i intelektom.
Na početku Bandi i Mišod počinju s njegovim djetinjstvom i godinama provedenim na koledžu. Bandi svaku priču okreće tako da mu ide u korist. Sve je tada bilo skoro pa idilično. On je bio sportista, aktivan, kandidat za predsjednika razreda i svačiji prijatelj. To je najbolji pokazatelj toga kako lako on laže i kako mu prirodno to dolazi.
Naime, kada je Mišod o istim stvarima pričao s njegovim školskim kolegama postaje jasno da je to gomila izmišljotina. Bandi je bio neko ko se nije uklapao, ko se nikome nije sviđao i stalno se pravio važan i time iritirao ljude. Između ostalog kopao je jame u koje je stavljao šiljke kako bi se ljudi povrijedili.
Bandi je očito htio da Mišod od njega napravi “zvijezdu”, ali novinar je imao drugačije planove. Kada je shvatio da ovaj neće otvoreno progovoriti o ubistvima koje je počinio u Kaliforniji, Oregonu, Vašingtonu, Ajdahu, Juti, Koloradu i Floridi između 1973. godine i 1978. godine (neka ubistva su uključivala nekrofiliju), na pamet mu je pala briljantna pomisao – pita Bandija da o zločinima priča u trećem licu, s određene distance.
I to se odmah isplati i tjera osuđenika da progovori o svom stanju uma – od njegovih motivacija pa sve do impulsa koji prethode ubistvima. Slijedi njegovo priznanje da su “žene potrošna roba”, da je seljenje iz Sijetla u Jutu, gdje se pridružio Crkvi Isusa Hrista svetaca posljednjih dana, bio pokušaj da se rehabilituje u “normalnog čovjeka koji poštuje zakone”, te kako se morao odvojiti od svega što je poznavao u nadi da će sagraditi novi identitet što njemu, tvrdi on, nije bilo pretjerano teško.
Tokom takvih komentara slijedi montaža brzoizmjeničnih slika žena, lobanja, automobila na putu, ćelija ispod mikroskopa… To je užasavajuć uvid u mozak i psihu čovjeka koji mirno priča kako je slijedio žrtve, tijela ostavljao na planini Tejlor (kako bi životinje pojele ostatke, to je bila njegova lična deponija), zašto se vraćao na mjesta gdje je ubijao i kako je ostavljao dokaze koji nisu imali veze sa ubistvima kako bi zbunio protivnika.
Potpuno je jasno da, dok je s jedne strane ubijao, s druge je bio u stanju da dugogodišnje prijatelje i djevojku Elizabet Klopfer zavara. Jedina osoba koja je uspjela da mu pobjegne je Kerol Daronč koju je pokušao da otme, ali bezuspješno.
Pametno je manipulisao i policijom. Bio je svjestan da policajci iz različitih saveznih država jedva razgovaraju, a kamoli da na vrijeme dijele informacije, Bandi se bez previše problema kretao s istoka na zapad. Bez faks mašina (a kamoli interneta) policiji su bile potrebne godine da povežu sve. Dva puta je uspješno pobjegao iz pritvora, a kada je napokon uhapšen glumio je sam svog advokata, što dodatno pokazuje koliko je sistem tada bio nepripremljen za susret s takvim kriminalcima.
Što dalje dokumentarac ide, manje se Berlinger oslanja na Mišodove snimke, te se umjesto toga oslanja na intervjue s poznanicima, advokatima, stručnjacima i detektivima i čitav niz arhivskih snimaka – od suđenja, do prvog intervjua.
Bandi je uživao u pažnji. To je sveobuhvatan portret naizgled obične i prosječne individue koji je dao novo značenje terminu “zao”, a koji je postao američka varijanta Džeka Trboseka.
