Branimira Džonija Štulića pogrešno bi bilo opisati kao najvažniju kariku benda. Najbolje je to opisao Pađen. Ma kakva karika?! Džoni je Azra. A o sebi ne želi da govori, piše 24sata.hr.
U Jugoslaviji su ‘70-ih i ‘80-ih samo tri čovjeka smjela nositi bijelo odijelo. Bili su to Tito i dva Gorana: Goran Milić i Goran Bregović. Bregović je prvi pokazao kako se od roka može napraviti industrija, fabrika novca i slave. Šef beogradske milicije mislio je da će koncert Bijelog dugmeta na Hajdučkoj česmi moći da osigura desetak njegovih ljudi, a na koncert je došlo između 70.000 i 100.000 ljudi…
Nakon Titove smrti 1980. scena je eksplodirala od slobode i kreativnosti, kakva nikad prije i nikad kasnije nije viđena. Prljavo kazalište pjevalo je “Ja sam za slobodnu mušku ljubav”, Idoli su bili slavni s “Maljčikima” i “Rijetko te viđam sa djevojkama…”, dok je Štulić punio klubove pjevušeći o Poljskoj. “Gdanjsk osamdesete, kad je jesen rekla ne, Gdanjsk osamdesete, držali smo palčeve. Rudari, studenti, brodogradilište, svi mi… Poljska nije nikad, nije nikad dala kvislinga…”. Njegovi portreti, koje su radili Mio Vesović i Igor CC Kelčec ušli su u istoriju s njim. Niko se nije usudio da ga privede zbog subverzije, kao što se dogodilo Zabranjenom pušenju, čija je doskočica “crko Maršal” ušla u narodnu predaju pa se i danas koristi kad god crkne neka sprava, dok je stih Bore Đorđevića “za ideale ginu budale” postao poslovica. Novi talas, pastirski rok, sve je to istorija, ona prava, velika, koncentrisana, koja se ne zaboravlja jer utiskuje najdublje pečate. Ukratko, ko nije osjetio duh tog vremena, ima za čime žaliti…
Kako je Džoni? Bio sam nedavno kod njega u Holandiji, u Hautenu. Puši cigare i pije burbon, poput Vinstona Čerčila. I puštao mi je Azru, koncert iz Beograda. Bilo je fantastično, opisao je Jurica Pađen (63).
Azra je vjerovatno najveći fenomen rok scene bivše države. Branimira Džonija Štulića pogrešno bi bilo opisati kao najvažniju kariku benda. Najbolje je to opisao Pađen.
Ma kakva karika?! Džoni je Azra. A o sebi ne želi govoriti.
“Ne zanima me to. Koji će vam to ku**ac”, kratko je odbrusio Štulić prije nekoliko dana.
Džoni je rođen 1953. godine u Skoplju. Otac Ivan, porijeklom iz Nina nadomak Zadra, bio je oficir JNA i služio je tamo u kasarni “Maršal Tito”. Prve godine života ostavile su traga u njegovom izražaju i naglasku zbog uticaja makedonskog jezika.
“Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne. Kao mali sam se provlačio i ulazio u krug te kasarne. Imao sam četiri ili pet godina i bio maskota te vojske, ne znam kako su me podnosili. Ispod tog brijega je dva puta godišnje bio sajam, na proljeće i jesen. To je stogodišnja tradicija bila, dolazili bi stočari. Tamo je bila sva božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pjesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova”, rekao je Štulić u razgovoru za beogradske Večernje novosti.
Muzika ga je, shvatio je kasnije, već tad “okupirala”, ušla u svaku poru…
“Sa šest godina sam čitao latinicu i ćirilicu. Čitao sam stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Pjevao sam ‘Dianu’ Paula Anke, ali s domaćim tekstom. ‘O, Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu’. Nisam ni znao što to znači”, pričao je Štulić.
Bio je u to vrijeme fasciniran fudbalom. Volio je ljeta koja je provodio u Ninu, odakle mu potiču roditelji. S rođakom Svetkom Stulićem, zapravo je isto prezime, ali kod tuđinskih vlasti matičar im je izbacio kvačicu sa Štulić, naganjao je loptu kad god je stigao. Imao je veliku volju za fudbalom, bio je uporan. Na ljetovanje u Nin 1963. došao je s kopačkama i pravom kožnom loptom.
Zadivio je “domaće” vršnjake koje su zvali “Bosancima” jer su igrali bosonogi.
“Nije bio sportski građen i nije imao predispozicije za trkača, ali bio je okretan i dobro je šutirao”, ispričao je rođak Svetko u knjizi Hrvoja Horvata “Štulić biografija”.
Svetko i mlađi mu brat Marin branili su Džonija kad je imao problema. Često je i dugo bio u Ninu, radio sve što i ostali dječaci, no ipak se isticao. Kako je i sam priznao da je već sa šest godina čitao strane stripove, tako je i u ostalom, priča Svetko, bio moderniji od ostalih, a i “bogatije odjeven”. Nekima je u Ninu smetalo što živi u velikom gradu i dolazi iz nešto imućnije porodice. Imao je 12 ili 13 godina kad se u Ninu pojavio u odijelu i bijeloj košulji.
“Bio je kao pravi mali gospodin, ostala djeca to su mogla vidjeti samo na filmu”, otkriva u knjizi Svetko.
Sredinom šezdesetih doselila se porodica u Jastrebarsko, nadomak Zagreba, da bi 1967., kad su se sagradili stanovi, došli u novozagrebačko naselje Siget. Ljetovanja u Ninu i dalje su bila konstanta. Rođak Marin zvao ga je Čupko, a s petnaestak godina je naglo izrastao i smršao. Volio je muziku, ali fudbal mu je u to doba još bio draži.
Želio je da postane ozbiljan fudbaler. Svetko ga je odgovarao do nauma, no vjera u sportsku karijeru nije iščezla iz Džonijeve glave. Nekoliko godina kasnije stvari su se ipak promijenile. Bio je već tad Štulić gimnazijalac, pohađao je današnju Gornjogradsku gimnaziju.
Prvu gitaru kupila mu je teta Đurđica 1968. godine, a do tada je pozajmljivao. To je doba kad je muzika počela preuzimati primat nad Džonijevim afinitetima. Početkom sedamdesetih Svetko otvara jedan od prvih diskoklubova u Dalmaciji, dao mu je ime “Ljubav”. Štulić bi ljeti dolazio kod njega, pregledao bi ploče i bio vrlo kratak.
“Vrti, vrti, ali nemoj mi puštati seosku muziku”, rekao je Svetko.
No, kako je objasnio Horvatu u knjizi, nije s tim imao problema jer mu je prijatelj pomorac uoči ljeta donosio nove ploče. Skupljala su se djeca sve češće i “opalila” svirku. S harmonikom je dolazio i Borislav Škegro, kasnije ekonomista, političari i devedesetih godina potpredsjednik vlade. Želio je biti u društvu Džonija, rođaka Marina i Ede Jimmyja Matešića, koji se probio do vođe benda Plava trava zaborava.
Kako je nekad ganjao loptu, tako se sad posvetio muzici. Upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu i rijetko se mogao vidjeti bez gitare. Uvijek je svirao i vježbao, a tadašnja djevojka Stela Petričić, koja je išla u muzičku školu, učila ih je note. Štulić je bio uvjeren da će uspjeti u muzici, da će u roku od tri godine biti tekstopisac i pjevač najbolje grupe u Jugoslaviji i da će drugačijom muzikom sve zaludjeti.
“Samo se vi smijte, ali nemojte se poslije čuditi”, govorio je.
Na fakultetu se družio sa studentima sličnih interesovanja, a to su u njegovu slučaju bili slavni Beatlesi. Sredinom sedamdesetih pokreće Balkan Sevdah Bend.
1977., inspiriran stihom sevdalinke “Kraj tanahna šadrvana”, odnosno prepjeva “Der Asra”, mijenja ime benda. Prvi članovi bili su Džoni, Mladen Max Juričić, Branko Matun i Paolo Sfeci.
“U ljeto te godine čuo sam Novi val. Max Juričić je želio da i mi tako zvučimo. Oduševio sam se kao i kad sam prvi put čuo Beatlese”, priznao je godinama kasnije Štulić.
U tim trenucima prijatelji i ljudi bliski Štuliću opisivali su ga kao gotovo opsjednutog, izrazito predanog muzici i onome što radi. “Miksao” je sa zvukom i postavom pa je 1978. u bend priključio i Juru Stublića (64).
Tad je jedini put Džoni prepustio mikrofon nekom drugome. Juričića je Štulić odveo na sprat Filozofskog fakulteta, gdje je Stublić izvodio svoj repertoar, i predstavio mu ga kao novog pjevača Azre.
“Znao je da pjeva dvije pjesme Boba Dilana, imao je i dvije svoje, a nosio je bijeli mantil. Držao se kao klonirani Lou Reed”, prepričavao je Max.
Azra je od početaka bila bend gdje je sve trebalo biti odsvirano s puno energije, a Štulić je obožavao Beatlese pa mu nije bio problem.
KRALJ