Ako je bilo neke dileme da li Entoni Hopkins može do Oskara u novom filmu “The Father”, sada je više nema. Hopkins je tako u svojoj 83. godini postao najstariji dobitnik Oskara za glumu. Ovo je njegov drugi Oskar poslije 30 godina, od kako je nagrađen za ulogu Hanibala Lektora u filmu “The Silence of the Lambs” (1991).
Film “The Father” je bio nominovan za šest nagrada Oskara, uključujući najbolji film, a Olivija Kolman je takođe dobila nominaciju za najbolju žensku sporednu ulogu.
Film koji maksimalno uživa u svom statusu jednog od najboljih iz prošle godine stavlja Entoni Hopkinsa u glavnu ulogu, dok Olivija glumi njegovu ćerku. Rediteljsku palicu drži francuski filmaš Florian Zeller, koji je radio i scenario koji je zasnovao prema svojoj pozorišnoj drami zajedno s Kristoferom Hemptonom. Reditelj nas uvodi u priču koja se bavi pitanjem promjena koje se događaju u starosti našeg života, kada mozak jednostavno više ne funkcioniše kako bi trebao. Ovo je drama strašnija od mnogih horora.
“The Father” je film bez ijednog natprirodnog elementa, svi strahovi su prirodni, izvučeni iz ljudskog uma na sebi, još više u starosti. Biti starija osoba dodjeljuje dostojanstvo, društvo bi trebalo da vas više poštuje i cijeni. Međutim, lična ponižavanja rastu. Osnovne tjelesne funkcije postaju komplikovane ili nemoguće. Ljudi vam govore kao da ste dijete. A oni oko vas počinju da pretpostavljaju da se ne možete sjetiti stvari – vrlo vjerovatno zato što jednostavno ne možete. U “The Father”, to je svijet ogledala u kome se nalazi Entoni, koga glumi i dalje maestralni Hopkins.
Entonija prvi put upoznajemo dok sjedi u svom otmenom londonskom stanu i sluša klasičnu muziku s bezobraznim osmijehom prelijepljenim preko lica. On ima 80 godina, nestašan je i iz inata hoće da živi sam i odbija sve njegovatelje koje mu šalje njegova ćerka Anne. Njoj je potrebna pomoć oko oca jer više ne može da ga posjećuje svaki dan, a njegov pojam stvarnosti pomalo se raspada. Sjećanja polako blijede i pitanje je koliko može zadržati svoj identitet? Kako se Anne nosi s gubitkom oca koji i dalje stoji živ pred njom? On se polako bori s demencijom, a Anne i njen suprug Paul odjednom se u njegovim očima pretvaraju u neke druge ljude. Entoni više ne zna šta je stvarno, a šta ne.
Entoni, izvodeći jednu od najljepših predstava u svojoj karijeri, sposobnu da vam slomi srce zbog nedostatka svijesti i duboko zbunjenih izraza lica insistira da mu nije potreban neko ko će da brine o svemu i da lijepo živi sam u svom stanu. U međuvremenu, njegova strpljiva ćerka Anne pokazuje obilje saosjećanja, brige i sabranog ponašanja, iako joj je izuzetno teško zbog svega. Ipak, objasnila mu je da se seli iz Londona u Pariz da živi sa svojim novim partnerom, zapravo, ni mi više nismo sigurni šta je istina, i kako se on gubi tako se gubimo i mi s njim. Siguran nastup Hopkinsa, vrijedan Oskara (kojeg je i dobio), samo je trešnja na vrhu cijele ove priče. Ipak, koscenarista-reditelj Florian Zeller adaptirajući vlastiti komad zajedno s Hemptonom takođe nosi velike zasluge filma, praveći nešto potpuno originalno i opsjednuto.
Entoni reaguje kao bilo ko s demencijom: obrušava se, odbija da uradi ono što se od njega traži, govori svima da se sklone i prenosi okamenjeni strah jer nije u stanju da održi psihološki osjećaj koji se nadvija nad njim. Baš kao i njegov um, “The Father” se svuda pojavljuje kao “horor” film u dubinskom istraživanju kako je živjeti s demencijom. Generalno, filmovi se obično fokusiraju na obrnuto u tome kako da se brinu za nekoga ko pati, i dok “The Father” sigurno takođe čini nešto od toga s Anne, više se bavi izlaganjem tog isprekidanog stanja uma dok Entoni živi iz trenutka u trenutak, s puno trenutaka izgubljenih između. Ali, takođe između prošlosti i sadašnjosti, postoji i veliki broj slučajeva kada je Entoniju dozvoljeno da pokaže čari čovjeka kakav je nekada bio, bilo da se radi o hirovitom upadanju u ples u ritmu da bi impresionirao svoju novu medicinsku sestru ili opuštanju slušajući klasičnu muziku. “The Father” djeluje kao zagonetka koju gledalac neprestano sastavlja, što zvuči kao pristup koji bi u manje sposobnim rukama završio u nepoštovanju. Srećom, ovdje to nije slučaj.
Niko ne može unaprijed da riješi misteriju starosti. A kad dođe vrijeme, to je nešto u čemu moramo sami da se krećemo, čak i ako imamo sreće da budemo okruženi ljudima koji pokušavaju da pomognu. Ovo nije film koji je lako preporučiti ili možda čak i voljeti. “The Father” postoji ni iz jednog uočljivog razloga, osim da bi na prepoznatljiv način pružio neobjašnjivo surov element ljudskog stanja i to na način koji samo dobra umjetnost može. Iako je Zeller okupio vrhunsku glumačku ekipu, ovo je, bez ikakvih dilema, Hopkinsova predstava od početka do kraja, i uzdiže svoj performans kojim će krunisati šest decenija dugu zvjezdanu karijeru.
