Vječno sunce našeg grada: Kako je nastala neslužbena himna Podgorice?

Na bilo kojoj utakmici gdje igra podgorička Budućnost, bilo da je košarka, fudbal ili rukomet tribinama se ore stihovi “Ja ću zvijezdu sreće da nađem sad, tu su moji snovi, to je i moj grad”. Jedna od najljepših pjesma o Podgorici traje već punu deceniju, a mnogi je smatraju za neslužbenu himnu našeg grada.

Nije ni čudo što su je opjevale, slobodno možemo reći, najveće titogradske legende Sergej Ćetković, Pero Stefanović zvani Pero Trokadero, jedan od najvećih boema Edo Abdović i pokojni Igor Perazić.

Spot, prepun prelijepih kadrova Podgorice, rađen je u prvoj godini ovog trećeg milenijuma, 2001. godine, a u njemu se između ostalih pojavljuje i naš Genije Dejan Savićević. 

Za najemotivnije stihove ikad napisane o svom gradu, ulicama i rijekama zaslužan je poznati crnogorski tekstopisac Zlatko Jovović koji za CdM priča kako je nastala pjesma koja je ušla u istoriju i koju voli svaki Podgoričanin i Varvar.

“Kompoziciju za pjesmu uradio je, po meni, najbolji kompozitor pop muzike u Crnoj Gori Leo Đokaj. On je na znalački način koristio crnogorske narodne motive, što pjesmi daje posebnost i snagu. Okupio je sjajnu ekipu za izvođenje. Sergej je sa tom pjesmom počeo karijeru”, započinje priču za CdM Jovović.

Sa posebnom emocijom priča o pokojnom Igoru Peraziću.

“Bio je veliki muzičar, a još veći čovjek. Takvi ljudi ne umiru. Oni žive kroz pjesme, kao što je ova. Dakle, ekipa od četiri sjajna izvođača, četiri Podgoričana, koji su baš zbog pripadnosti gradu, izvanredno doživjeli i izveli pjesmu. Nikada neću zaboraviti dobru vibraciju i druženje tokom snimanja pjesme u studiju”, navodi on.

Inspiraciju za tekst je bilo lako naći.

“Rođen sam u ovom gradu prije pola vijeka. Čitav život živim u njemu. Tu su me roditelji podizali, tu sam se školovao i pisao prve pjesme. Tu sam formirao porodicu. Poznajem u dušu ovaj grad. Mislim da i on poznaje mene. Volim podgoričke ulice, bulevare, brda, rijeke i parkove. Iz te ljubavi su prosto izašle strofe i refren za pjesmu”, priča Jovović.

Zanimljivo je da se u tekstu baš zato nigdje ne pominje ime grada, a opet svi znaju o kojem je gradu riječ.

“Tekst nosi posebnu emociju i najbolje ga razumiju i prihvaćaju oni koji su srcem i dušom vezani za Podgoricu. Kroz tekst sam pokušao da izrazim prisnost gradu, zato mu se obraćam u drugom licu, kao da je riječ o nekom dobrom, starom prijatelju”, ističe on.

Od početka je naš vrsni tekstopisac znao da će pjesma biti dobro primljena i slušana.

“Raduje me činjenica da je ova pjesma postala nezvanična himna grada i da je sa ljubavlju pjevaju sve generacije. Naročito sam srećan kada moje stihove o našem gradu pjevaju mladi ljudi, a neki od njih nijesu ni bili rođeni kada je pjesma nastala. Time sam postigao cilj”, ponosan je Jovović.

Pjesma živi i živjeće još dugo, a ovaj Podgoričanin je posebno srećan kada pjesmu horski zapjeva na hiljade navijača Budućnosti, u sportskom centru Morača ili na stadionu Pod Goricom.

“Tom pjesmom se slavi naš grad, slave se pobjede našeg tima. Zato sam siguran da su svi ti ljudi našli svoju sreću u ovom gradu i da u njemu ispunjavaju svoje snove. Upravo zbog njih će sunce našeg grada vječno da sja”, poručuje Jovović.

Aleksandra Saška Bošković