Iako je od sedamnaeste godine na sceni, Vukašin Marković nikada sebe neće nazvati muzičarem, radije će se predstaviti kao grafički dizajner i neko ko se muzikom bavi iz ljubavi. Ipak, posljednjih godina živi od pjevanja i sviranja. Sa bendom Irie FM se prvo ustoličio na poziciji najboljeg rege sastava u zemlji, a onda je započeo istraživanje drugih žanrova. Danas njegova grupa ima ozbiljnu produkciju pjesama i spotova i svaki njihov nastup očekuje se sa nestrpljenjem.
Može li na našim prostorima da se živi od muzike i kako reaguju vaše kolege na ono što radite?
“Publika je naviknuta na to da im se servira muzika bez provokacije, izazova i nadahnuća. Kad smo snimili spot za pjesmu “Ljubav što smo stvorili”, gledali su nas kao kompletne budale i pitali zašto radimo nešto što ne može da se proda. A spot i pjesma su naišli na odličnu reakciju. Umjetnika čini ono što on stvara i bojim se da je rizično ako počne da ide protiv sebe i plasira samo ono što se dobro prodaje”.
Zašto i dalje govorite da se muzikom bavite iz hobija, a rezultati pokazuju drugačije?
“Godinama se bavim grafikom i nisam morao da se sjekiram kako ću da preživim od muzike. Za razliku od brojnih kolega, nisam morao da sviram u cover bendovima. Nemam toliko radnih sati na bini i u prostorijama za probe, ne znam mnogo pjesama da odsviram, ali nije mi žao. Kažu početak je težak, ali ja nisam imao težak početak, već najbolji mogući. I niko mi ga nije poklonio”.
Šta kaže vaša mama Ljiljana o muzici koju stvarate?
“Ona me je upoznala s muzikom, odmalena mi je puštala dobre stvari. U mladosti je pjevala, a onda batalila tu karijeru zbog majčinstva i mislim da sad kroz moj rad proživljava sve to. Šaljem joj pjesme u nastajanju i važan mi je njen komentar. Ukapirala je kako razmišljam, čemu težim, i umije da kaže kad je nešto loše. Ipak, njen komentar na Jutjubu ima najviše lajkova. Napisala je: “Bravo, sine, ljubi te majka”.
Pričate li s njom o privatnom životu?
“Ona jeste moja majka, ali ne zna baš sve detalje mog života. Poznaje me, ali s njom ne mogu da razgovaram baš o svemu. Imamo drugarski, iskren odnos. U našoj porodici je ostalo samo nas troje, majka Ljiljana, sestra Katarina i ja. Veoma smo bliski”.
Imate li djevojku?
“Ne. Nisam zaljubljen”.
Kako onda nastaju sve one ljubavne pjesme koje pišete i za koje kažete da su autobiografske?
“Sve što sam napisao krajnje je autobiografski. Kad malo bolje sagledate, vrtim se oko tri različite teme. Prva je socijalno-angažovana, druga emotivno-ljubavna i treća egzistencijalno-filozofska. Ljubavne pjesme ne nastaju samo kad imam djevojku i kad sam zaljubljen. Nikad nisam razumio ekipu koja pjeva o tome koliko voli svoju djevojku”.
Kad onda nastaju?
““Ljubav što smo stvorili” je nastala dok sam bio u vezi. Čest je slučaj da pišem onda kad zbog nečega patim, ali nije uvijek tako. Inspiracija dođe kad me nešto podsjeti na nekog ili kad sagledam prošli odnos iz drugog ugla. Nema tu mnogo pravila, a i trudim se da ih izbjegnem”.
Postoji li neki tip djevojke koji vam se sviđa?
“U ranoj mladosti sam mnogo puta bio odbijan rečenicom “nisi moj tip” i pitao se šta to znači. Imao sam totalno drugačije djevojke i shvatio da ljudi ne treba da ograničavaju sebe iluzijama o tipu osobe s kakvom žele da budu. Poenta je da uživate u nekome, u tome što je on baš to što jeste. I to je jedini legitimni razlog zašto vam je neko potreban. Volio bih da sretnem neku finu djevojku sa smislom za humor. Nema ništa ljepše nego kad umirete od smijeha na nešto što je izgovorila vaša djevojka”.
Zamjerate li nešto današnjim muškarcima?
“Ako smijem sebi da dam za pravo da o tome pričam, rekao bih da muškarci predugo zanemaruju svoju obavezu da budu džentlmeni. Pripadam staroj školi i nikad se nisam pokajao zbog toga”.
Posvećujete li devojkama pjesme?
“Posvećujem pesme ljudima i događajima. Jedna od posljednjih je posvećena preminuloj manekenki Mariji Čurčić. Poznavao sam je i mogu da kažem mnogo lijepih stvari za nju. Žalosno je to što se desilo. Bila je veoma mlada, toliko toga još nije vidjela i proživjela”.
