Mladi crnogorski glumac Vule Marković niže uspjehe na samom početku karijere. Igrao je u hit seriji “Ubice moga oca”, a nedavno je dobio glavnu ulogu u seriji „Dug moru“ u kojoj igra dječaka bez roditelja po imenu Rnjo. Rnjo je odrastao sa babom, u malom mjestu, žigosan samoubistvom majke, primoran da odraste prije vremena u konstantnoj borbi za egzistenciju i osjećanje pripadnosti. Marković, koji je igrao u predstavama Crnogorskog narodnog pozorišta i Gradskog pozorišta Podgorica, kaže da je rola u seriji “Dug moru” nešto najinspirativnije što sam igrao dosad što se tiče filma i televizije.
Kako je došlo do vašeg angažmana u seriji „Dug moru“?
“Ulogu sam dobio na kastingu. Organizovan je širi krug u Crnoj Gori, a onda sam bio u užem u Beogradu. Međutim, ono što je zanimljivo jeste da na taj kasting ne bih otišao bez preporuke profesorke Sanje Garić, moje nekadašnje nastavnice plesa, koja je ujedno i dekan FDU na Cetinju, s kojom je trebalo da idem za Kinu na neko internacionalno plesno takmičenje. Ona me je, uprkos tome, preporučila za kasting, koji bi me, ukoliko ga dobijem, onemogućio da prisustvujem tom takmičenju, što se na kraju desilo, i evo ovim putem joj zahvaljujem na tom činu”.
Kakva je partnerka Ana Lečić, a kakav Dragan Mićanović, koji se protivi vašoj ljubavi?
“Ana je divna, mlada, talentovana i za svoje godine iznenađujuće zrela glumica. Nekako smo kliknuli od starta, stekli obostrano povjerenje i dostigli zavidan nivo zaigranosti, što se da osjetiti. Prema Draganu kao glumcu gajim veliko poštovanje, a nakon rada s njim i prema njegovom profesionalizmu. Privatno, radi se o jednom, pitomom, markantom, duhovitom gospodinu”.
Igraćete i u „Sjenkama nad Balkanom“. Kako pamtite saradnju sa Draganom Bjelogrlićem?
“Što se tiče Dragana, radi se o vrlo konkretnom reditelju, koji za šta hoće i umije da radi s glumcem jer je, naravno, i sam glumac. Ono što je tipično za epizodne uloge jeste da tu nema previše ni vremena, ni prostora za neko posebno upoznavanje i intimiziranje iz razloga što ste tu da odradite posao u vremenskom periodu od dan-dva i idete kući. Kada igrate jednu od glavnih uloga, onda ima prostora i vremena za temeljnije upoznavanje”.
Vatreno krštenje imali ste kao glumac u predstavi „Urnebesna tragedija“. Šta vam je rekao Duško Kovačević nakon premijere i šta vam znače njegovi komplimenti?
“To je bila moja prva uloga i prva nagrada, desila se na drugoj godini studija. Sjećam se na koktelu poslije predstave mi je rekao: „Nevene, bravo“. Takođe, pamtim divne riječi od još divnije Milene Dravić nakon predstave u bifeu Zvezdara teatra”.
Snimili ste i TV reklamu sa Petrom Božovićem. Da li vam je dao neki savjet kao mladom kolegi?
“Posebno mi je drago što sam stao u kadar s Petrom Božovićem, pa makar i u reklami, koja je na kraju imala divne reakcije, pa će ih biti još. Imao je nekoliko sugestija da mi da, neke ću ostaviti za sebe, a jedna je bila vezana za korišćenje književnog govora u privatnom životu”.
Moraju li glumci da snimaju reklame da bi preživjeli?
“Ne moraju, ali su svakako dobrodošle”.
Pored diplome Fakulteta dramskih umjetnosti, imate još jednu – barskog Fakulteta za turizam i hotelijerstvo. Kako ste uspjeli da završite dva fakulteta?
“Da, to mi je za ne daj Bože. Završio sam menadžment u turizmu i hotelijerstvu, zatim specijalizirao u Bariju, gdje sam i odlučio da ću da upišem glumu, tako je i bilo. Kad sam se vratio iz Italije, pošto te godine nisu primali na glumu, to je za nas karakteristično, završio sam pripravnički i išao uporedo u školicu glume, pa sam naredne godine upisao”.
Šta je prva ljubav, gluma ili turizam?
“Zapravo, moja prva ljubav je košarka, koju sam trenirao do 23. godine”.
Da li biste se preselili u Beograd zbog posla, kao mnoge vaše kolege?
“U posljednje vrijeme me posao sve češće veže za Beograd, tako da je moguće da ću se i preseliti, vidjećemo”.
