Zasmijavao je milione Jugoslovena: Životna golgota glumačkog velikana

Iako je ovaj svijet napustio prije tačno 28 godina, glumac čije je ime zlatnim slovima zapisano u istoriji srpskog filma, Milosav Mija Aleksić, ostao je zapamćen kao neprevaziđeni komičar bez obzira na to što je u djetinjstvu svjedočio o masakru svojih školskih drugara. Oni koji su površno poznavali našeg legendarnog glumca Miju Aleksića, od čije su smrti 12. marta 1995. prošle tačno dvije decenije, kažu da je bio težak čovjek. Inače, ovaj glas bije većinu komičara, za njih kažu da su namćori, prznice, kavgadžije, ali koliki je uopšte kompliment reći nekom da je lak čovjek? Ako teško djetinjstvo stvara teške ljude a Mija je, između ostalog, jedan od malobrojnih koji su preživjeli jezivo strijeljanje kragujevačkih đaka u Šumaricama na početku Drugog svjetskog rata, kako to da je postao veliki vjesnik smijeha, humora i vedrine u cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji? Na kraju, ako je stvarno bio težak čovjek, kako to da je bio toliko dobar otac i suprug da je, preslišavajući se za tekst neke uloge, skidao suv i prostirao mokar veš kako bi pomogao svojoj supruzi Ivanki? Ukoliko je to težak čovjek, onda je Mija bio takav. Njemu su stvari izgledale sasvim drugačije.

“Kad bih govorio o sebi, počeo bih od toga da mi nikada u životu ništa nije bilo teško i malo šta je moglo da me iznenadi. Znao sam kako je kad si gladan i kako je kad si sit. Sve sam doživio, nema nepoznatog. Shvatio sam da život može da bude veoma interesantan i lijep ako se gleda iz jednog ugla, a ružan ukoliko se posmatra iz drugog. Ja sam našao ugao u kome mi je uvijek lijepo”, svojevremeno je govorio.

Ovaj glumac svrstava se među najplodnije dramske umjetnike nekadašnje Jugoslavije, a njegove replike iz filmova i serija još se koriste u urbanom govoru. Među njima su Maratonci trče počasni krug, Bokseri idu u raj, Biće skoro propast svijeta, Čovjek sa četiri noge, Varljivo leto ’68, Tango Argentino i nebrojeni drugi, a mnogi su odrastali uz dječji serijal Vaga za tačno mjerenje. Zapravo, između 1960. i 1993. vrlo je teško naći film koji je oduševio publiku a da u njemu nije igrao Mija Aleksić. I dan-danas, kad ga nešto iznenadi, gotovo svaki čovjek će izgovoriti Mijinu repliku iz Maratonaca: Kad se sad nisam šlogir’o…

“Bio je divan otac. Umio je ponekad i da podvikne, ali nikada bez razloga. Nije volio popularnost i trudio se da zaštiti porodicu od toga. Kad god smo išli u restoran, nastojao je da bude okrenut zidu, kako nas ljudi ne bi neprekidno uznemiravali za vrijeme ručka. Tu naviku prenio je i na mene, sada i ja tražim takva mjesta kad izlazim sa suprugom i ćerkom”, ispričao je godinama kasnije njegov sin Velibor Aleksić.

Kažu da se u životu sve plaća. U tom slučaju, Mija Aleksić je svoju kasnije stečenu slavu, komfor i bezbrižnost avansno preplatio još tokom odrastanja.

Rođen je 26. septembra 1923. godine u Gornjoj Crnući, naseobini koja danas ima 239 stanovnika i mogla bi kompletna da stane u tri gradska autobusa. Ne zvuči kao mjesto koje pruža obilje mogućnosti, posebno u vrijeme između dva svjetska rata. Otac Velimir, solunac, bio je strog, ali ne i surov. Lijepo je jpevao i svirao, a osim zemljoradničkog, imao je i opštinski posao jer je kao ćata u Srpskoj vojsci tokom proboja Solunskog fronta naučio odlično da piše i računa. Zbog toga je bio cijenjen.

Gledajući u svog velikog, snažnog, brkatog i grlatog oca kao uzor, Mija je vrlo rano i sam počeo da pjeva. Postoji legenda da je još sa šest godina dobio prvi izvođački honorar. Kad su shvatili da na seoskoj proslavi iz prikrajka pjeva prateći oca, natjerali su ga da do kraja pjesmu otpjeva sam, a onda mu dali dinar. Pošto je Velimir imao običaj da uveče, poslije rada u polju, okupi porodicu, svira im frulu i izvodi vojničke skečeve, nije bilo nimalo čudno kad je Mija počeo da imitira druge ljude. Iako je ni on ni otac tada nisu prepoznali, bila je to gluma.

“Moja je velika sreća što mi je tata bio uzor u svakom pogledu: bistar, pismen, a običan šumadijski seljak. Radio je kao opštinski ćata jer su ga ljudi veoma cijenili. Važio je za duhovitog čovjeka, znao je da pjeva i svira nekoliko instrumenata. On mi je i ulio ljubav prema pozorištu. Kad bi se vratio iz polja, umio bi se i pozvao moju majku Sinđu i mene rekavši: `Ajd sad u pozorište! Nas dvoje sjeli bismo na tronošce i gledali ga kako svira na fruli i izvodi vojničke skečeve. Ubrzo sam počeo da imitiram druge, a onda sam u kragujevačkoj Gimnaziji imao sreću da mi srpski jezik predaje profesorka Branka Ranković, koja je umjela da podstakne moja dječačka interesovanja. Njoj i mom ocu mogu da zahvalim što sam postao glumac i cijelog života volio pozorište”, govorio je Mija 1973. sjećajući se kako je sve počelo.

Kada je napunio sedam godina, morao je da pješači pet kilometara iz Gornje Crnuće do škole u Vraćevšnici, pa je njegov otac prihvatio posao djelovođe u Opštini i tamo preselio porodicu kako bi Mija mogao normalno da se školuje. Jedino mi je nedostajala baka, pričao je glumac o tom periodu odrastanja.

“Sjećam se školske slave Svetog Save i priredbe u kojoj sam učestvovao. Popeli su me na stolicu i samo što sam počeo: Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira… ugledao sam ozareno bakino lice u prepunoj školskoj sali. Zaboravio sam recitaciju, Svetog Savu, učitelja i uz grohotan smijeh prisutnih, skočio sa stolice i poletio baki u naručje. Čvrsto sam se pripio uz nju i zamolio je: Bako, vodi me u Crnuću. Ona me je blago milovala po glavi i kvasila suzama govoreći: Divno si deklamovao, pile bakino!”

Pošto je osnovna škola u Vraćevšnici imala samo četiri razreda, a Mijin otac je želio da školuje njega i njegovu sestru, 1934. godine preselili su se u Kragujevac. Bila je to spora, noćna selidba volovskim kolima.

“Negdje pred zoru, cvokoćući od hladnoće, provirio sam ispod pokrivača. Činilo mi se da su sve zvijezde pale na zemlju. Šta je to, upitao sam roditelje. Kragujevac, odgovorio mi je otac. Ali, to su zvijezde, naivno sam zaključio, a tata mi je objasnio kako je riječ o električnim sijalicama. Tada sam prvi put vidio električno osvjetljenje i autobus. Kragujevac je tada imao 20.000 stanovnika, a meni se činilo da je to najveći grad na svijetu”, pričao je kasnije Mija.

Morao je da se izbori za svoje mjesto u novoj sredini, a dječaci njegovog uzrasta bili su nemilosrdni prema vršnjacima sa sela. Dobra vijest bila je to što ga je u Gimnaziji zapazila profesorka Branka Ranković koja je vodila dramsku sekciju. Na školskim priredbama govorio je odlomke iz Luče mikrokozma, Gorskog vijenca, spjeva Smrt Smail-age Čengića i počinjao da mašta o glumi.

“Nedjeljom sam krišom od oca i majke odlazio u pozorište i dobrovoljno cijepao ulaznice kako bih za nagradu besplatno mogao da gledam predstave. Vjerovatno je to bio najljepši period mog đačkog života”.

Ali, taj period grubo je prekinut početkom Drugog svjetskog rata. Kragujevac je 21. oktobra 1941. bio poprište jezivog događaja koji je Desanka Maksimović kasnije oplakala u svojoj poemi Krvava bajka. Među stotinama đaka sakupljenim u Šumaricama za strijeljanje, bio je i Mija Aleksić.

“Jedna potpuna praznina i svedenost na ništa. Na mahove osjetim oštar bol pomiješan sa pitanjem – zašto da umrem? Strah od smrti, otpor, pa onda potpuna tupost i apatija, slike iz djetinjstva, likovi roditelja, sestre, drugova… Film se lagano odvija i htio bih da traje u beskraj. Potom neki zračak nade, možda će nas pustiti, nekud otjerati, ovo ije samo privremeno? Čuli su se pucnjevi, rafali, bilo nam je jasno šta nas čeka. Video sam oca i majku u crnini za mnom, Velimir pustio bradu, posivio… Počeo sam da plačem. Znači, tu je kraj”, ispričao je decenijama kasnije Mija svom biografu Žiki Živuloviću Serafimu.

Ali, to nije bio kraj. Nevjerovatnim sticajem okolnosti, jedna od njegovih profesorki koja je znala njemački i radila kao prevodilac za komandu grada, uspjela je da namoli glavnokomandujućeg oficira da prestane sa strijeljanjem. U tom trenutku preostala je samo jedna baraka, a u njoj je bio i Mija. Ona je poslije rata strijeljana kao domaći izdajnik.

Dvadeset dana po oslobođenju Kragujevca, Aleksić se obreo u 17. udarnoj diviziji. Armija je sakupljala umjetnike da bi narodu na oslobođenim teritorijama ponudila kulturne sadržaje, zabavu i obrazovanje, a Mija je bio član hora i dramske sekcije. Zbog prirode jedinice u kojoj je bio, nije se mnogo puta našao u ozbiljnoj opasnosti, ali nije ni glumio heroja. Imao je već šta da glumi. Štaviše, borba na sceni pokazala se kao mnogo opasnija od nekoliko čarki u kojima je učestvovao.

Jednom prilikom igrao je njemačkog oficira u dramskom komadu namijenjenom razonodi vojnika i toliko se uživio u ulogu da je publika umalo pucala u njega.

Poslije rata postao je član ansambla kragujevačkog Narodnog pozorišta, ali njegov talenat brzo je zapažen i prebačen je u Narodno pozorište u Beogradu. Ipak, ništa mu nije bilo tako važno kao činjenica da je njegov otac, za kog gluma nije bila ozbiljna profesija, konačno počeo da poštuje ono što je njegov sin postao. Poslije brojnih nagrada i kritika u superlativu koje je Aleksić dobijao za svoje pozorišne uloge od najeminentnijih imena tadašnjeg teatra, bilo je samo pitanje trenutka kada će zaigrati na filmu. Prvi ga je angažovao Puriša Đorđević za svoje kratkometražno ostvarenje Muva, a potom i za dugometražni film Opštinsko dijete. Popularnost je vrtoglavo počela da mu raste i zahvaljujući radio-emisiji Veselo veče u kojoj je igrao povarošenog đilkoša Rafa Maksića koji je, kao refrenom, svaku doskočicu završavao bučnom poštapalicom: Daklem, tu sam te čekao! Još veću popularnost stekao je televizijskom serijom Lole Đukića Servisna stanica, gdje je čak i povrijeđen tokom snimanja kada u sceni tuče sa Čkaljom, lažna flaša nije pukla pri udarcu u Mijinu glavu.

Uz uspjehe i slavu koji su mu stigli, Mija Aleksić se opustio i radio stvari koje mu prijaju. A jedna od njih bila je i kafana.

“Možda sam pogriješio što sam nekako rano izbio na površinu i postao popularan, pa su se moji postupci mjerili pod većom dioptrijom. Srećom, umio sam da se obuzdam i na vrijeme uvidim šta mi smeta. Volio sam nekada da sjednem i u kafanu i da sa drugovima popijem čašicu. O tome se poslije dugo pisalo i pričalo. Kad sam vidio da sve dobija veće razmjere, smogao sam snage da piće potpuno izbacim iz upotrebe”, pričao je Mija nakon što se 1972. odrekao alkohola.

Ostala mu je jedna neuporedivo benignija strast: sakupljanje starih satova, slika i čaša, koju je njegovao do kraja života. Pet godina nakon što je ostavio alkohol, otišao je u penziju. Međutim, radio je isto koliko i prije, a neka od najvećih ostvarenja odigrao je upravo kao penzioner, na primjer Maratonci trče počasni krug ili Varljivo leto ’68. Ali, u Narodno pozorište ulazio je samo kao posjetilac.

Zbog srčanih problema, Miji Aleksiću su 1989. godine ugrađena dva bajpasa. Nezadovoljni postoperativnim tokom, ljekari su ga operisali još jednom. Nakon toga, smatrajući da će mu blizina mora pomoći da se oporavi i ublažiti simptome angine pektoris od koje je bolovao, otputovao je u Tribunj, ali je završio u bolnici u Šibeniku. I pored toga, prihvatio je ulogu Hulija Popovića u filmu Tango Argentino Gorana Paskaljevića.

“S velikim strahom i zebnjom pristupio sam snimanju. Bojao sam se da mi se nešto ne dogodi, pa da čovjeka dovedem u neprijatnu situaciju. Tokom posljednjih nekoliko godina više vremena proveo sam u bolnici nego kod kuće. Ali, izgleda da je rad dobra terapija i kako su dani odmicali, ja sam se osjećao sve bolje. Iznenađen mojim rezultatima, ljekar mi je rekao: Slušaj, Mijo, nema mi druge nego da ti prepišem još jedan film”, pričao je po završenom snimanju.

Iako se ne stiče utisak da je rekao baš sve što je imao i da nas je nasmijao onoliko koliko je mogao, mada je još s nama kroz besmrtne filmove i serije bez čijih je frejmova gotovo nemoguće zamisliti televizijski ekran, preminuo je tri godine kasnije, 12 marta 1995. godine. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. Kao nekim testamentom upućenom čitavoj naciji, u nasljedstvo nam je ostavio da se nasmijemo svaki put kada ga se sjetimo.