Stevan Fedi: Upotreba opojnih supstanci dovela me na rub života

Još kao učenik muzičke škole u Kotoru postao je frontmen pop-rok sastava “Rain Dogs” i uporedo sa tim počeo da piše i komponuje pjesme za druge crnogorske izvođače.

Stevan Fedi (32), Kotoranin škotskog porijekla, 2003. godine pobjedom na finalnoj večeri TV serijala Karaoke nagovijestio je svoj raskošni muzički talenat. Iste godine osvojio je “Srebrnu arenu” na “Večeri novih zvijezda”na festivalu Sunčane skale, a na muzičkom takmičenju Montefon proglašen je za muzičko otkriće godine.

Uslijedila je pauza, da bi već 2005. baladom “Utjeha” osvojio drugo mjesto na Monteviziji, a samo godinu dana kasnije na istom takmičenju pobijedio sa pjesmom “Cipele”, numerom koju mnogi i danas pamte.

Ta pobjeda nije mu omogućila odlazak u Helsinki na Pjesmu Evrovizije, ali jeste pjesma “Ajde Kroči” godinu dana kasnije.

Buran život i upotreba opojnih supstanci u jednom periodu dovele su ga na ivicu života. Kaže da je srećan što je taj period iza njega, i što je povratio svoj život u svoje ruke.

Nježni tata male Elene koji se na muzičku scenu vratio 2015. singlom ,,Kćeri sivih oblaka” kaže, da mu je život uvijek priređivao iznenađenja onda kada im se najmanje nadao. Poslije bolnog razvoda prošle godine uslijedila je operacija prvo jednog, a sada čeka i operaciju drugog kuka nakon čega obećava svoj povratak na muzičku scenu.

“Sada sam odlično. Dosta toga se izdešavalo onda kada to i nisam očekivao. Mislio sam da poslije svega što sam prošao ništa me više neće i ne može iznenaditi. Ali život se, baš kao i uvijek, veoma kreativno poigrao sa mnom”.

Koje je najbolnije iskustvo koje si imao tokom ovog perioda i šta si naučio iz njega?

“Iskren da budem nakon završetka rehabilitacije 2011. godine, tri smrta slučaja u porodici koja su na meni ostavila neizbrisiv trag, ništa nije bilo toliko bolno kao pozdravljati se sa svojim životom – mojom bivšom suprugom Jelenom, i onim što sam do tada smatrao jedinom ispravnim i stvarnim, pored ovog, slobodno mogu reći, polusvijeta zvanog ShowBizz… Da ništa i nikog ne treba uzeti zdravo za gotovo znao sam još davno, a sad sam se u to i sam uvjerio”.

Šta i ko ti je naviše pomagao da prođeš kroz bolne trenutke?

“Postoje situacije kada je dovoljan razgovor ili vrijeme provedeno sa prijateljem, djevojkom ili ženom… Činjenica da od svoje 16. godine živim i rastem pred očima javnosti i publike, učinila je da moj problem ne bude samo moj – što je stvaralo dodatni pritisak. Imao sam sreću, a i moje sestre naravno, da nam je naša majka Snežana uvijek bila prvo istinski prijatelj, pa tek onda i roditelj. Jer, koliko god da smo imali prelijepo dijetinjstvo, toliko je u jednom periodu bilo teško jer smo rano ostali bez oca, pa je na majci pao sav teret podizanja, vaspitanja, školovanja nas djece. Mi smo u njoj uvijek imali nepresušnu podršku i ljubav”.

Koliko je bio bolan razvod posebno imajući na umu da imaš malu ćerku?

“Pa već sam pomenuo kakav je trag ta rastava ostavila na meni. Smatram da niko u brak ili zajednicu ne ulazi sa lošom namjerom jer takve stvar nisu za igru, a posebno ne kada je dijete u svemu tome! Čini mi se da nikada neću zaboraviti taj Božić i Novu Godinu. Uveliko su se snimale razne emisije i Novogodišnji specijal, tekle pripreme sa bendom za nastup na Trg Nezavisnosti… Radio sam sve ono što je inače rutina. I onda, u jednom trenu, kao da je neko isključio svijetlo i predstava je završena. Ostala je samo sjena svega što sam bio. Nestalo je onog Stevana koji je uvijek bio pozitivan i nasmjan. Moj osmijeh bio je jedan običan grč. Jelena (moja bivša supruga) mi je zaista promijenila život jer je donijela na svijet plod jedne ljunbavi i podarila mi smisao života –moju Elenu. Da budem iskren, mislio sam sam da nikada neću doživjeti da budem tata s obzirom na način života koji sam tada vodio”.

Nakon pobjede na Monteviziji s pjesmom „Cipele“ mnogi su pomislili da ćeš „zagospodariti“ muzičkom scenom. Kako sad gledaš na taj period?

“Taj period posmatram isključivo kao nešto što je moralo da se desi. Tada sam naučio da je manje bitno kako se nosiš sa pobjedom , i da je mnogo važniji, da te izvorno određuje, način na koji se nosiš sa porazom! A bilo je tu opasno dobrih lekcija”.

Pobijedio si na Montenegrosongu sa pjesmom „Ajde kroči“a onda kao da si nestao sa muzičke scene. Šta se u stvari desilo?

“Da, stvarno, nakon pobjeda i toliko drugih i trećih mjesta i to se desilo. Pjesma ‘Utjeha’, kompozicija sa kojom sam osvojio drugo mjesto i sa kojom sam se prvi put pojavio kao kompletan autor na festivalu, nikada neće biti prežaljena zato što smo u procesu izrade, zbog raznih regulativa festivala, morali da kratimo kompoziciju koja je u cijelini od četri minuta zapravo i bila cijelina. Srećan sam što mi je pripala čast da budem prvi predstavnik Crne Gore na Eurosongu – ESC 2007, i ujedno i muzički ambasador, što je tada postavljena prva zvanična zastava ispred Helsinskog komiteta. Osjećaj je bio izvanredan! Stvarno ne znam sa čime bi se to moglo uporediti. Sjećam se koliko sam tražio dovoljno kvalitetnu i reprezentativnu zastavu kako bi sve proteklo onako kako smo planirali.

Poslije nastupa na Pjesmi Evrovizije dobio sam dosta lijepih ponuda za saradnju – što sam naravno i iskoristio, predstavljajući sebe kao kompletnog muzičara (umjetnika). Međutim, najprivlačnija mi je bila saradnja sa Ante Pecotićem sa kojim sam sarađivao sve do momenta kada sam krenuo na rehabilitaciju. Kada sam vratio svoje zdravlje natrag nekako smo nastavili tamo gdje smo stali. A onda je život opet podijelio karte, možda najljepšu partiju do tada. Bilo je to poznanstvo sa sada već mojom bivšom suprugom, a bilo je i onih momenata koji nisu lijepi uključujući i udes koji je za malo mogao biti fatalnog ishoda”.

Nisi krio da je u tvom životu bilo perioda kad si upotrebljavao drogu?

“Naravno da nije bilo potrebe kriti bilo šta. Sjećam se da je baš u tom periodu rađena kampanja ‘Muzikom protiv droge’ – što inače niko na svijetu ne radi, zapravo radi ali definitivno pod drugim sloganom, a pretpostavljate zbog čega! Lijepa zamisao, realno dobra reklama za izvođače, a i pristojan honorar, ali na žalost, jednostavno nisam mogao raditi nešto što ne živim. Nekako se nisam osjećao lijepo. Siguran sam da mnogi ne dijele moje mišljenje jer, zaboga, to je još jedan ‘prozor u svijet’, a i zašto da ne uzmem koju stotinu eura pozirajući i izgledajući lijepo! Ja sam ovakav kakav sam i ne želim se izvinjavati zbog onoga što jesam. Drago mi je što sam prošao taj period života u tim godinama jer, da se sve to dešava ne daj Bože sada… e, to baš ne bi valjalo i bio bi veliki problem”.

Kako si se izvukao iz tog začaranog kruga?

“Mislim da sam se izvukao u momentu kada sam shvatio da više ništa od svega toga što sam radio nema nikakvog smisla, i da u slučaju da nastavim tim tempom ne mogu biti siguran da li ću dočekati sljedeće jutro. To je jednostavno bila realnost od koje nisam mogao pobjeći. Naravno, ne mislim samo na smisao zloupotrebe psihoaktivnih supstanci već na kompletan moj život, koji se tada sad jasno vidim, svodio najviše na novac, rad, red, kreativnost i disciplinu. Tada da na to nijesam gledao kao na problem, već kao nešto sasvim normalno.

Ante Pecotić mi je mnogo pomogao da prođem kroz taj period. Sjećam se kao da je bilo juče. Sjedimo on i ja u studiju, svako svoju gitaru i svoj ‘ćošak’, razbacujemo se idejama i spremamo materijal, vršimo selekciju od onih opasno dobrih, preko baš dobrih do dobrih kompozicija, I, onako između ostalog vodimo neki neobavezan razgovor. Nisam navikao na autoritet jer sam uvijek sam sebi bio gazda, ali sa Antom je sve to nekako drugačije. Jedan je od rijetkih ljudi koji ruši svaku predrasudu da među kolegama nema prijateljstva izuzev ako nije interes u pitanju. On je veliki prijatelj i neko čiji bih savjet odmah ‘progurtao’. Moj problem je njemu bio i više nego jasan, a nažalost i evidentan. Dogovorili smo se da već sljedećeg dana krenem na rehabilitaciju. Odmah je pozvao moju majku Snežanu da joj kaže šta smo se dogovorili, objasnio joj kako će konstantno biti uz mene – šta god da treba i da sigurno neće dati da ovakav mali genije potone, ili da eventualno osjetim da gubim tlo pod nogama. On je nekako poznavao psihologiju stvari i ono me čeka, i tada i kasnije. Pored moje porodice Ante je jedini čovjek koji me istinski poznaje. On zna da za mene ne postoji nemoguće već je samo pitanje da li ja stvarno nešto želim”.

Porijeklom si iz Škotske. Kad si posljednji put bio tamo?

“Trebalo je da odem u maju 2007. godine, ali na žalost, nisam otišao zato što su mi u tom momentu okupirali slobodno vrijeme, tako da ne znam kada ću otići. Škotska je moja postojbina. Svi putevi i dalje i dalje vode do nje, ali trenutno mi nije prioritet”.

Možemo li očekivati uskoro neku novu pjesmu?

“Ne neku već više novih pjesama. Demo materijal je gotov, ali sredinom maja očekujem još jedan operativni zahvat, pa se ne bih bavio predviđanjem, jer kad god sam tako nešto prognozirao i držao se datuma život bi izvadio novi spil karata i podijelio nešto sasvim deseto”.