Alhemija – da li je alhemičar čarobnjak ili naučnik?

Alhemija je uvijek bila prekrivena velom tajne. Za alhemičare se danas misli da su čarobnjaci, zanesenjaci iz srednjeg vijeka kojima je bio cilj da naprave Veliko djelo tj. Magnum opus. Veliko djelo podrazumijeva da alhemičar stvori kamen mudrosti, čudesan eliksir koji liječi sve bolesti i čini vas besmrtnim i kojim se bazični metali mogu pretvoriti u plemenite (najćešće olovo u zlato).

Iako ovakvo shvatanje alhemije, koje je postalo još popularnije posle bestselera Paula Koelja “Alhemičar”, zvuči izuzetno zanimljivo i privlačno, istina je, kao i uvijek, negdje između.
Naime, tačno je da su mnogi plemići plaćali alhemičare koji su im obećavali da će im napraviti kamen mudrosti, pretvoriti metale u zlato i učiniti ih bogatim. Nekim alhemičarima je bila namjera da samo lako steknu novac pružajući lažna obećanja. Neki drugi su stvarno bili uvjereni u to da će uspjeti čudnim bajanjem da stvore zlato od olova, ili nekih drugih elemenata.

Međutim, pojedini alhemičari nisu bili pseudonaučnici, nego pravi znalci i istraživači, koji su bitno odredili nauku koju mi danas nazivamo hemijom.

Šta je, zapravo, alhemija?

Kako izvori tvrde, alhemija se izučavala u Kini, Indiji i Egiptu. Struja koja nas zanima i koja je najviše uticala na nastanak savremene hemije je Grčka, tačnije Aristotelova filozofija. Naravno, Aristotel nije bio alhemičar, nego je njegovo shvatanje prirode preuzeto od Arapa.

Upravo iz tog razloga imamo taj arapski nastavak AL, pomiješan sa grčkim chēmía (χημία). Grci su taj izraz pozajmili od egipatskog kēme, što bi u prevodu značilo „crna zemlja“. Dakle, grčki uticaj, prožet arapskim došao je do srednjovjekovnog shvatanja i latinskog izraza alchymia.

Odakle uopšte alhemičarima ideja da mogu pretvarati jedne metale u druge?

Alhemičari su vjerovali u jednu ideju koja je svoj vrhunac doživjela u renesansi. Naime, smatrali su da sve oko nas ima neku dušu, duh. Isto tako se vjerovalo i za metale. Za njih se nije samo mislilo da su živi, nego i da rastu unutar zemlje. Za običan metal kao što je olovo vladalo je uvjerenje da ne posjeduje duhovnu i materijalnu zrelost kao plemeniti metali. Svaki metal je, dakle, u nekom stadijumu razvoja do plemenitog.

Ako tako posmatramo prirodu, potrebno je samo promijeniti odnose među sastavnim elementima (za alhemičare su to bili sumpor, živa i kuhinjska so) i dobili smo zlato. Prilično, prosto, zar ne?

Prve hemijske laboratorije i eksperimenti

Vjerovatno su vam iz filmova poznate tamne dvorske prostorije osvijetljene svijećama sa gomilom kotlića, teglica sa raznim sastojcima poređanim po policama. Nije čudo što je bavljenje alhemijom bilo zabranjeno zakonom, moramo priznati da to prilično podsjeća na vještičarenje.

Pravi razlog zabrani upražnjavanja alhemije, zapravo, nije bila tvrdnja da su alhemičari magovi i čarobnjaci, nego strah da će oni uspjeti u svojoj namjeri i napraviti gomile zlata. Ekonomija tog toba to nije mogla dozvoliti. Funta je morala ostati najjača valuta.

Kasnije se jedan alhemičar iz XVII vijeka, Robert Bojl, izborio da taj zakon bude ukinut. Kraljevstvo Velike Britanije je uvelo drugi zakon za alhemičare: ako bi se ikada desilo da alhemičari dobiju zlato od drugih metala ono bi se moralo predati državi. Plemićima na taj način nije više bilo isplativo da plaćaju alhemičare. Taj zakon nije ukinut ni do danas.

Alhemičarske laboratorije su dosta podsjećale na kovačnice. Biti alhemičar značilo je da znate osobine metala, na kojoj temperaturi se topi, kada mijenja boju. Alhemičari su polako počeli praviti instrumente koji bi im olakšali manipulisanje metalima. Vatra je tu bila od centralne važnosti, omogućavala je brzo zagrijavanje metala i lakše ispitivanje njihovih svojstava.

Alhemičari su sve više bili zavisni od svojih laboratorija, da bi danas hemija bila potpuno neodvojiva od njih.

Sa alhemičarima su počeli i prvi hemijski eksperimenti. Polako su nastajale i bivale unaprijeđivane epruvete, laboratorijske čaše, razne teglice, pincete, stakleni štapići i drugi alhemičarski instrumenti koji su im omogućavali da rastapaju, sjedinjuju elemente i analiziraju pojave koje su se dešavale tokom njihovih ogleda.

Polako su alhemičari uvidjeli važnost preciznosti u eksperimentima. Bojl je na njoj insistirao. Nema bajanja i čaranja, simbolisanja i dodavanja sastojaka bez mjere. On je tražio da se uvijek u bilo kom eksperimentu, uspjelom ili neuspjelom, zapiše tačna gramaža, litraža i redosljed kojim se eksperiment odigrao. Opažanje, zapisivanje, analiziranje postale su glavne radnje alhemičara.

(Ne)dostižan cilj alhemije

Naravno, alhemičari nikad nisu uspjeli da ostvare gore pomenuto Veliko djelo. Kamen mudrosti kojim se dobija zlato ostao je nedostižan cilj i ono po čemu su alhemičari ostali zapamćeni. Istorija se fokusira na fantazije i prazna vjerovanja alhemičara, a ne na njihov značaj u oblikovanju savremenog pojma hemije. Veliki broj neuspjelih eksperimenata alhemičara kao i onih uspjelih, njihovo sve veće insistiranje na preciznosti i velika promjena u shvatanju pojma elementa, doprineli su hemiji koju danas imamo.

Najpoznatiji alhemičari su Nikolas Flamel, Paracelzus, Isak Njutn, Robert Bojl… Paracelzus, kao doktor, bavio se alhemijom da bi pronašao ljekove, tako da se kod njega može vidjeti začetak farmacije. Jednom prilikom je rekao:

“Mnogi su o alhemiji govorili da služi pravljenju srebra i zlata. Za mene to nije cilj, već samo da razmotrim kakve vrline i moć mogu da leže u ljekovima”.

Njutn se takođe bavio alhemijom, ta činjenica je manje poznata i ostala je u sjenci njegovih doprinosa u fizici. Naime, Njutn je bio opsjednut time da napravi kamen mudrosti i veliki broj „bačenih sati“ je tome posvetio.

Bojl je živio i stvarao kada je alhemija bila na svom vrhuncu, tome je i on bio dosta zaslužan. Sebe je smatrao alhemičarem, a mnogi ga smatraju i prvim hemičarem. On je, zapravo, baš i omogućio taj prelaz alhemije u hemiju. Njegova namjera je bila da se hemija shvati kao ozbiljna nauka, vrijedna izučavanja. Svoje tvrdnje je napisao u djelu “Skeptični hemičar”.

Napokon, ne može se reći da alhemičari nisu bili u pravu. Glen Siborg je uspio 1980. godine da pretvori bizmut u zlato. Međutim, novac koji je uložen da bi ovaj eksperiment uspio bio je mnogo veći od količine zlata koja je dobijena.

Kamen mudrosti za sad nije napravljen, to se ostavlja narednim generacijama.