Od Aušvica do Černobilja, pa sve do mjesta na kom je ubijen Kenedi i tragedije 9/11 u Njujorku, samo su neka od mjesta koja godišnje opsjedaju turisti.
Svake godine milioni ljudi širom svijeta hrli da posjeti neka od “najtužnijih” mjesta na svijetu: gradove u kojima su pričinjena zvjerstva, u kojima su se dogodile nesreće, prirodne katastrofe…
Eksperti ovaj fenomen nazivaju “crnim turizmom” i kažu da ima dugu tradiciju. Crni turizam se odnosi na posjećivanje mjesta gdje su se dogodili neki od najužasnijih događaja u ljudskoj istoriji. To uključuje genocide, ubistva, etničko čišćenje, rat ili bolesti.
Neke bi možda ovo asociralo na duhove i strašne priče, ali oni koji su proučavali fenomen navode da to nema nikakve veze sa natprirodnim stvarima.
“To nije novi fenomen. Postoji dokaz da crni turizam datira još od Bitke kod Vaterloa kada su ljudi iz svojih kočija gledali bitku”, rekao je Dž. Džon Lenon, profesor turizma na Univerzitetu Glazgov koji je kovanicu “crni turizam” stvorio sa kolegom još 1996. godine.
To se dogodilo još 1815. godine, a Lenon pominje jedan još stariji primjer: ljudi koji se guraju u publici kako bi gledali javno vješanje u Londonu u 16. vijeku. To je nešto što je relativno moderno u odnosu na krvave spektakle koji su se odigravali u Koloseumu u Rimu.
Tačna statistika o tome koliko ljudi učestvuje u “crnom turizmu” svake godine ne postoji ili da li je ta brojka u porastu. Jedan online vodič Dark-Tourism.com, na listi navodi skoro 900 mjesta u 112 država.
Nema sumnje da ovaj fenomen postaje sve vidljiviji, dijelom i zbog Netfliksove serije “Dark Tourist” koja je objavljena prošle godine.
A popularna kultura samo pridodaje ovom fenomenu: nakon što je HBO objavio mini seriju “Černobilj” o nuklearnoj katastrofi 1986, turističke agencije počele su sve više da vode ljude na ovo mjesto, a posjeta je porasla a 30 do 40 odsto.
Ukrajinska vlada je od tada navela da namjerava da černobiljsku zonu i zvanično proglasi turističkom atrakcijom, uprkos nivoima radijacije.
Filip Ston, direktor Instituta za istraživanje crnog turizma na Univerzitetu Lankašir u Engleskoj rekao je da vidi kako apetit za ovakvim destinacijama raste.
“Mislim, iz političkih ili kulturnih razloga, okrećemo se posjetama kako bismo se sjetili apekata smrti i umiranja. U toku je svojevrsna manija “sjećanja”. Možete to nazvadi crnim turizmom”, rekao je on.
A zašto su ljudi toliko opčinjeni takvim mjestima? Akademisti koji su proučavali fenomen navode da je to u ljudskoj prirodi.
“Dobili smo tu kulturološku fasciniranost mračnijom stranom istorije, veći dio istorije je mračan. Mislim da kada odemo na ta mjesta, ne vidimo strance, već vidimo sebe i to šta bismo radili u takvim okolnostima”, naveo je Stoun.
Ne postoji tačan tip turiste koji se vodim crnim turizmom: to može da bude istoričar koji porodicu vodi na put gdje su se nekada odigravale bitke u Građanskom ratu, izletnik koji ide u Koloseum, ili turista koji istražuje napuštene teritorije poslije nuklearne nesreće u Fukušimi 2011. godine.
Oni koji su upoznati sa fenomenom ne osuđuju ga. Zapravo, oni tvrde da ona mjesta sa najviše značenja pomažu posjetiocima da razumiju sadašnjost i da budu pažnjiviji prema budućnosti.
“Ovo su važna mjesta koja nam govore mnogo o tome šta znači biti čovjek. Mislim da su to važna mjesta za nas da pokušamo da razumijemo bolje zlo za koje smo sposobni”, naveo je Lenon.
S obzirom na to da sve više tih mjesta postaju popularna, stručnjaci strahuju da bi mogla da postanu eksploatisana, da se koriste kao pozadine za neugledne fotrografije.
“Pomalo izaziva to pasivno ponašanje, hajde da ga nazovemo turističko ponašanje, koje možda nije na mjestu”, dodao je Stoun.
Selfiji u koncentracionim logorima i slične fotografije nešto su što se izbjegava na društvenim mrežama.
Lenon navodi da je ponekad zapanjen ponašanjem, ali odbija da navede šta je to što smatra prihvatljivim ili ne. Nada se da posjećivanjem ovakvih mjesta ljudi postaju bolje informisani, prenosi Saut Čajna morning post.
