Zanimljivosti

Direktor za primjer: Godinama dovozi i odvozi učenike i do najudaljenijih sela

Vidosav Kolarević, direktor OŠ “Milan Vučićević-Zverac”, iz ivanjičkog sela Bratljevo, mogao bi da posluži za primjer svim kolegama. On je zasigurno jedini direktor u Srbiji koji već četrnaest godina svoje učenike dovozi u školu i nakon završene nastave razvozi kućama. Dnevno pređe više od 140 kilometara.

Ustaje prije zore kako bi na vreme stigao do svake udaljene kuće u raštrkanim zaseocima i mališane dovezao u školu. Nije mu teško, naprotiv, uživa u svakom trenutku sa djecom, koja su ga od milja prozvala Učo. Ima volje i želje da još mnogo godina vozi svoje učenike ali nažalost Lada Niva nema više snage.

“Direktorski posao je popilično stresan, ali me učenici uvijek razonode i napune pozitivnom enegrijom. Najčešće pričamo o tome kako im je u školi, šta su učili, kakve su im ocjene, ali i tome ko se u koga zaljubio. Družimo se i poštujemo”, kaže omiljeni direktor.

Svako jutro Učo, sada već poprilično dotrajalom Ladom Nivom poveze četiri nastavnika iz Ivanjice put škole u Bratljevu, a potom se vrati u još tri pravca za jedanaestoro učenika, kako bi svi u pola devet bili spremni za početak nastave.

“U početku sam učenike vozio svojim automobilom, a onda smo 2007. godine dobili „nivu“ od poljske ambasade. Mnogo nam je značila ova donacija jer bez nje i mog „skromnog doprinosa“ pojedini učenici bi morali da pješače i po 15 kilometara u jednom pravcu. Međutim vrijeme učini svoje pa nam je naša „niva“ u prilično lošem stanju, prešla je 260 hiljada kilometara po jako teškom i nepristupačnom terenu i strahujemo da nas ne izda. Nedavno nam je lokalna samouprava uredila školu, dobili smo grijanje, klupe, uređene učionice, zasta su nam uslovi za rad više nego dobri, baš kao i naša dječica. Plašimo se jedino do kada će Niva izdržati”, ističe Kolarević.

Najteže je ipak na putu! Uz vozilo koje nije odoljelo zubu vremena i snijeg nerijteko u visini branika, po kiši, ledu, vožnje nisu uvijek tako zanimljive.

“Naporno je prelaziti toliku kilometražu kada su veliki snjegovi i ima dosta leda na putu. Živimo u surovom kraju, ali se trudimo da sve prepreke prevaziđemo kako bi život naših najmlađih bio ljepši i lakši”, kaže Vidosav Kolarević.

Učo brine o djeci ali i mještanima Bratljeva jer sa njima skoro dvije decenije dijeli dobro i zlo. Oni mu, kaže, i u najtežim trenucima vrate osmijeh na lice.

“Razvezem djecu kućama i u povratku uvijek uzmem nekog od mještana ako ga sretnem na putu. Jednom sam vraćajući se iz Erčega povezao baku na čiju sam pretpostavku da sam domar, odgovorio kako radim kao direktor škole. Ona me pogledala gotovo razočarano i rekla ‘Pa dobro, nije ti ni to loše’. Uvijek me slatko nasmiju. To su mnogo dobri ljudi koji se jako žrtvuju da bi školovali djecu i moja je obaveza da pomognem koliko god mogu”, zaključuje direktor Kolarević.

Direktoru, djeci i nastavnicima u adaptiranim i uređenim školskim prostorijama lijepo je i toplo. Za potpunu sreću i bezbrižno odsrastanje nedostaje još jedna mala karika, a to je novo vozilo.

Send this to a friend