Eksperiment na splavu seksa: Deset ljudi izolovano da bi se izazvalo nasilje

Pet muškarca i šest žena su 1973. krenuli u plovidbu preko Atlantika u sklopu studije o nasilju i seksualnoj privlačnosti, koju je organizovao naučnik Santjago Đenovez. Međutim, ishod putovanja od Kanarskih ostrva do Meksika bio je prilično neočekivan.

Đenovez je preživio otmicu aviona i to ga je inspirisalo da osmisli eksperiment tokom kog je želio da proučava ljudsko ponašanje.

Pomislio je da bi grupa koja plovi zajedno na otvorenom moru mogla biti sjajna laboratorija za posmatranje ljudskog ponašanja. Njegov eksperiment, međutim, bio je osmišljen da izazove sukob.

Sagradio je splav, a mjere su mu bile 12×7 metara i imao je malu kabinu od 4×3,7 metara – “sa dovoljno prostora da ljudi legnu, ali ne i da stoje.” Toalet je bio postavljen napolju, tako da svi mogu da ga vide. Splav je nazvao Akali, što na jeziku meksičkih domorodaca Nahuatlu znači “kuća na vodi”.

Desetoro ljudi trebalo je da se ukrca na Akali i provede 101 dan na moru sa Đenovezom tokom putovanja od Kanarskih ostrva do Meksika. Splav nije imao motor, struju niti pomoćna plovila. Prijavilo se stotine ljudi. Izabrana su četiri muškarca i šest žena različitih nacionalnosti, vjeroispovesti i društvenog statusa. Samo četvoro nije bilo u vezi. Oni su odabrani posebno radi “izazivanja tenzije u grupi”, tvrdio je Đenovez.

Akali je isplovio 13. maja 1973. godine i uputio se ka meksičkom ostrvu Kozumel. Iako plovilo nije imalo opremu kao današnje rijaliti emisije, mediji su otvoreno spekulisali o putovanju.

Priče o “orgijama na ljubavnom splavu” uskoro su dospjele u novine, uprkos tome što su bile zasnovane na gotovo nepostojećem prethodnom kontaktu sa posadom. Akali je uskoro postao poznat kao “splav seksa”.

“Naučne studije sa majmunima pokazale su postojanje veze između seksualnosti i nasilja, u kojoj je većina sukoba između mužjaka potekla od dostupnosti ženki u ovulaciji. Da bih potvrdio da li se to dešava među ljudima, odabrao sam seksualno privlačne subjekte. A budući da je seks povezan sa krivicom, u grupu sam uključio i rimokatoličkog sveštenika iz Angole, Bernarda“, objasnio je naučnik za medije.

U praksi, nekoliko članova posade upustilo se u seksualne aktivnosti, ali to nije izazvalo nikakve primjetne napetosti ili neprijateljstva. Ali seks je bio samo jedan od aspekata ljudskog ponašanja koja je Đenovez želio da posmatra.

Kad ga je Maria Bjornstam upitala za pravi cilj studije, akademik je Šveđanki rekao da želi da “otkrije kako da stvori mir na Zemlji”. Da bi to postigao, Đenovez je želio da razumije ljudsku agresiju. Kako su dani prolazili, međutim, jedini bljesak nasilja u “plovećoj laboratoriji” bio je motivisan prizorom ajkule, a ne međuljudskim sukobima.

Poslije 51 dana, Đenovez je bio frustriran.

“Niko se ovdje izgleda ne sjeća da pokušavamo da damo odgovor na najvažnije pitanje našeg vremena: da li možemo da živimo bez ratova?”, napisao je on.

Kasnije će zabilježiti da njegovi metodi nisu izazivali neprijateljstvo i agresiju koje je očekivao.

“Shvatio sam da je jedina osoba koja je pokazala bilo kakav znak nasilja na splavu… bio ja sam”, napisao je Đenovez.

On nije bio svjestan mračnih osjećanja koja su vladala među ostatkom posade. Gotovo 50 godina kasnije, neki članovi posade Alkalija priznali su da su fantazirali o ideji da ubiju akademika.

Švedski režiser Markus Linden ponovo je okupio šestoro učesnika eksperimenta koji su još bili među živima da podijele sjećanja i uspomene sa putovanja. Đenovez je, prema riječima učesnika eksperimenta, na kraju počeo da se ponaša kao diktator u želji da zaštiti eksperiment, čak u jednom trenutku preuzevši kapetansku ulogu.

“Jako je teško bilo podnijeti njegovo psihološko nasilje”, napomenuo je drugi član, Eisuke Jamaki, iz Japana. To je navelo posadu da počne da razmišlja o ubistvu Đenoveza, “slučajno” ga gurnuvši u more ili mu ubrizgavši drogu da bi izazvali srčani zastoj. Problemi sa Đenovezeom bili su izglađeni diplomatskim putem, kao i svi drugi koji su nastali tokom putovanja.

Kad je Akali stigao u Meksiko, čitava posada, uključujući Đenoveza, provela je u karantinu nedjelju dana i bila podvrgnuta nizu ljekarskih i psiholoških pregleda.

Akademik je tokom putovanja pao u depresiju, a njegov univerzitet se distancirao od eksperimenta zahvaljujući novinskim naslovima o “splavu seksa”. Međutim, on je nastavio sa akademskom karijerom sve do smrti 2013. godine.

Za njegove subjekte, putovanje se završilo kao što je i počelo – kao avantura. Iako su tokom plovidbe prošli kroz neke teške trenutke, u grupi nije došlo do razdora – umjesto toga, ostvarili su vezu koja traje do današnjeg dana.

Upravo zbog toga Fe tvrdi da je eksperiment bio uspješan.

“Đenovez je bio toliko usredsređen na nasilje i sukob da nije shvatao da ih sve vrijeme ima u rukama. Krenuli smo kao ‘mi’ i ‘oni’, a ostali smo “mi”, rekla je ona za britanski list Gardijan.

Linden, koji je takođe govorio za Gardijan, potvrdio je ovaj stav:

“Da je Đenovez samo slušao zašto su se ljudi našli na tom splavu, saznao bi sve što mu treba o posljedicama nasilja i kako ponekad možemo da ih prevaziđemo tako što ćemo da prevaziđemo svoje razlike”, rekao je.