Možda nikada nije imala svoju kuhinju, ali to je nije spriječilo da svoju inteligenciju i talenat za pisanje spoji sa onim na šta su je životne okolnosti primorale – da kuva. Tako je nastala jedna od najpoznatijih i najstarijih knjiga za poslastičare.
Željela je da bude pisac, a da nije bilo nje, američki recepti za torte i kolače sigurno bi izgledali drugačije nego što izgledaju danas. Elajza Lesli je autorka najpoznatije knjige sa receptima za torte, kolače i slatkiše iz 19. vijeka.
Uprkos činjenici da nikada nije bila profesionalni kuvar, devet knjiga sa receptima koje je napisala Elajza Lesli ostavile su značajan trag u američkoj istoriji i društvu. Pored recepata autorka je i uticajne knjige „Priručnik za dame do perfektne uglađnosti i savršenih manira”, kao i djela iz oblasti lokalnog menadžmenta.
Snovi o pisanju zarobljeni kuhinjskim zidovima
Rođena je u Filadelfiji, 15. novembra 1787. godine. Od petoro djece iz braka Roberta i Lidie Lesli, Elajza je bila najstarija. Oduvijek je važila za inteligentno dijete velikog apetita za čitanje. Njene snove o tome da postane pisac jednog dana podstakao je njen otac – uspješni sajdžija, pronalazač i intelektualac čiji su prijatelji bili Bendžamin Frenklin i Tomas Džeferson. Jednom je napisala da joj je san iz djetinjstva bio da vidi svoje ime odštampano na nekoj knjizi.
Nažalost, posao njenog oca je propao na početku 19. vijeka i on je ubrzo umro, 1803. godine. Porodica je jedva krpila kraj sa krajem, a kako je Elajza bila najstarija, njoj je pripala obaveza da pomaže majci u kuhinji. Da bi savladala kulinarstvo pohađala je školu gospođe Gudfelov u Filadelfiji. To je ujedno prva kulinarska škola u Sjedinjenim Američkim Državama.
Na podstrek svog brata, nakon što je sakupila sve recepte koje je godinama uzimala od prijatelja i porodice, 1828. godine sastavila je svoju prvu knjigu: „Sedamdeset pet recepata za kolače, torte i slatkiše”.
Zanimljivo je da se u „kuvaru” iz 1828. godine prvi put upotrebljava termin kapkejka (cup cake), a da je nastao zahvaljujući najčešće korišćenom alatu za mjerenje u Elajzinoj „kuhinji”- šoljici za čaj (teacup). Sedamdeset pet recepata štampano je ponovo i ponovo. Elajza je, ohrabrena tim uspjehom i od strane svog izdavača, riješila da se posveti pisanju onoga što je zaista privlači, a to je oduvijek bila fikcija. U ovom žanru postigla je nagrađivane uspjehe svojim kratkim pričama. Priče su prvenstveno bile namijenjene mlađim čitateljima. Njena humoristička priča „Gospođica Vašington Pots”(„Mrs. Washington Potts”), objavljena je u popularnom magazinu 19. vijeka Godey’s Lady’s Book, gdje je Elajza radila kao asistentkinja urednika. U to vrijeme Elajza je bila angažovana u još nekoliko magazina, a jedan od kritičara je njene priče okarakterisao kao „savršene dagerotipije stvarnog života”.
Koliko god voljela fikciju, morala je ubrzo da pronađe nešto od čega će moći da preživi, pa je tako nastala druga knjiga „Lokalni francuski kuvar” 1832. godine. Ubrzo zatim je uslijedio vrhunac njenog uspjeha sa „Uputstvima za kuvanje” iz 1837. godine. Ova knjiga je ubrzo postala omiljeni kuvar 1800-ih godina (prodat je u bar 150 000 primjeraka i doživio 60 izdanja do 1870. godine). Specifičnost sadržaja njene najuspješnije knjige je u malim kulinarskim istinama o sastojcima, koje je, iz svog iskustva, podijelila sa svojim čitaocima.
Elajzinom zaslugom se recept za čokoladnu tortu prvi put našao u štampanoj formi. Dok se čokolada koristila u kuhinjama Evrope još od 1600. godine, za originalan recept koji je objavljen u Sedamdeset pet recepata, smatra se da potiče od profesionalnog poslastičara iz Filadelfije. Recept nije ni nalik drugim receptima čokoladnih torti – sadrži note pikantnih i jakih začina i slika je i prilika vremena kada je američka kuhinja ludjela za muskatnim orahom.
Istoričari smatraju ličnost Elajze Lesli značajnom jer je dala recepturu za mobilizaciju kultura i rađanje jedinstvenog američkog identiteta. Za svoje recepte je isticala da su u svakom smislu američki, iako neki od njih vode porijeklo iz stranih kuhinja. Ton kojim je pisala nije narativan, kao što je to slučaj u današnjim knjigama recepata, već je bio organizovan na osnovu upotrebljavanih sastojaka u jelima. Pravo bogatstvo njenih recepata ogledalo se i u očima mladih žena koje su, u prvim trenucima života odvojenog od svojih majki, tek učile da kuvaju prateći Elajzine recepte i uputstva.
Život Elajze protekao je bez sopstvenog doma i kuhinje. Nikada se nije udavala, a recepte o kojima je pisala često su drugi testirali za nju. Neko vrijeme je provela stanujući sa bratom Tomasom koji je bio tada student. Drugi brat, Čarls je bio ostvareni umjetnik u Engleskoj. Sestra Ana je, takođe, bila umjetnica. Druga sestra, Pati, bila je udata za poznatog izdavača, koji je izdao neke od Elajzinih knjiga. Do kraja života Elajza je živjela u hotelu u Filadelfiji, gdje je bila posmatrana kao slavna lčnost zbog svojih postignuća. Umrla je 1. januara, 1858. godine. Za života napisala je i jednu novelu. Njeni radovi objavljivani su paralelno sa ranim radovima slavnog Edgara Alana Poa. Čitaocima modernog doba dostupan je njen sveukupni rad, zahvaljujući internetu. Mnogi od recepata koji se nalaze na internetu potiču iz njenih knjiga i bili su vodiči generacijama kuvara početnika.
