Prelijep vulkanski predio istočne Afrike svojim jedinstvenim pejzažom mami uzdahe hrabrih posjetilaca. Jezera užarene lave posebno su interesantna…
Hrabri istraživački poduhvati
Još davne 1934. godine britanski istraživač Nezbit je zapisao „ Možda će se naši potomci smijati našim mukama dok smo bolno gmizali preko nepoznatih predjela svijeta“. Zajedno sa drugim naučnicima i predanim putnicima bio je uvjeren da se posljednja neistražena područja na Zemlji ne mogu osvojiti, a da čovek u to ne uloži sav svoj trud. A za otkrivanje ove oblasti trebalo je uložiti i više od toga.
Vodio je ekspediciju na Erta Ale, čiji je cilj bio da pređu 640 km pješice od juga prema sjeveru preko zaravni Danakil. Najveći dio tog prostora prekrivala je kiselo-slana pustinja koja je ležala ispod nivoa mora, a u njoj su bile veoma visoke temperature. Vode gotovo da uopšte nije bilo. Tu je živjelo pleme Afare koje je pratio glas da su okrutni i krvoločni. Nekoliko grupa Evropljana koji su se našli u ovom području smatra se surovo ubijenim. Polazište ekspedicije bilo je od oaze Ausa na rijeci Avaš, i ruta je vodila sve dublje u pustinju. Temperatura napolju je dostizala i do 75 o . Jednog dana su naletjeli na liniju dugu 80 km sa pet vulkana koji su se uspravno dizali iznad ravnice. Vodič je prošaputao njihovo ime Erta Ale odnosno “planine koje se dime”. Najbliži vulkan bio je Umuna, sljedeći je bio sam vulkan Erta Ale, izvanredno simetričan iznad koga se dimna perjanica uzdizala prema nebu. Kada su nastavili ka vulkanima, i išli dalje s vječnim vatrama iza sebe i slanom ravnicom ispred sebe, istraživačima se ovo područje činilo kao nemilosrdna, jedinstvena i zastrašujuća zemlja. Nezbit ju je prozvao „predjelom strave“. Ekspedica je svoju posljednju etapu isla ka Crvenom moru. Hodali su ukupno tri i po mjeseca i pritom prešli neke od najtežih terena na svijetu.
Erta Ale danas
Zaravan Danakil, negostoljubivi dom vulkanskih vrhova Erta Ale, zaista jeste jedan od najnemilosrdnijih predjela na svjetu. Najveći dio godine to je spržena ravnica prekrivena korom od soli. Pomjeranjem Zemljine kore, došlo je do izdizanja planina iznad Crvenog mora, što je za sobom ostavilo na bivšem morskom dnu sloj soli debeo čak i do 3 km. Kiše spiraju soli sa planine i slivaju se u jezero Karum, plitko jezero koje leži na 120 m ispod nivoa mora. Svake godine se nakratko napuni i tada prekriva površinu od 72 km2 oko koje izbijaju vreli izvori. A najveća atrakcija oblasti, jezera rastopljenih stijena, obasjavaju čitavu oblast crvenim sjajem i podsjećaju nas na pritajenu moć planete..
I ovdje žive ljudi?!
Uprkos nemogućim uslovima ovde žive nomadska plemena Afari, baveći se stočarstvom i sakupljanjem soli. Pleme već vjekovima žive od soli iz jezera Karuma. Afari su naočiti ljudi, visoki, vitki i žilavi. Žene su im veoma lijepe i otmeno nose svoje dugačke smeđe suknje. Muškarci oko bokova nose bijelu pamučnu tkaninu i preko nje togu.. Afari se uglavnom hrane samo mlijekom i mesom. To znači da direktno zavise od vremenskih prilika. Zbog toga dugi sušni periodi imaju za posljedicu glad i umiranje životinja, a time direktno i ljudi ovog plemena. Činjenica da vjekovima opstaju u ovim surovim uslovima definitivno prirpadnike plemena Afari čini jednim od najzdržljivijih prirpadnika ljudskog roda.
