Kako bi bilo da svaki zvuk ima boju, svaka riječ ukus? Koliko čula zapravo ima čovjek i šta da ne postoji pauza, da sva čula rade zajedno, istovremeno? Koliko je potrebno da budete srećni? Možda samo jedan dodir na tuđem obrazu.
Sinesteziju možemo objasniti kao neurološki fenomen usljed koga dolazi do preplitanja veza između centara za različita čula. Smatra se da osobe koje imaju sinesteziju koriste dva ili više čula u isto vrijeme.
Dok većina nas vidi slike, čuje muziku, osjeća dodir; sinestete mogu da vide zvuk, da osjete ukus riječi, da fizički osjete teksturu i toplinu boje. Njihov je mozak sposoban da pravi kombinacije i potpunije doživi spoljašnji svijet; umjesto uz pomoć pet osnovnih čula. U većini slučajeva ne znaju koliko su posebni jer njihova višestruka realnost je jedina realnost za koju znaju.
Veliki broj stručnjaka tvrdi da se svi rodimo sa sinestezijom, ali da se ona izgubi do trećeg mjeseca. Međutim, kod pojedinaca sa genetskom predispozicijom sinestezija ostane za cio život. Jednom formirana, ne može se promjeniti, ali je kod svakog različita. Braća i sestre mogu da vide slova kao boju. Međutim, kod svakog od njih u pitanju je druga boja.
Dugo se smatralo da je sinestezija posljedica bujne mašte podstaknuta asocijacijama na bojanke i igračke iz djetinjstva. Njihova neobična iskustva su pripisivana i konzumiranju droga, ali se ova činjenica demantuje samim tim što se sinestezija javlja u ranom djetinjstvu.
Vrste sinestezije – Kad mozak kombinuje
Mozak sinesteta pravi zanimljive kombinacije čula.
Jedan od najčešćih tipova sinestezije je kada osoba vidi slova i brojeve u boji, a najređi tip je kada osobe povezuju riječi sa ukusom. Postoji tip sinestezije gdje sinesteta posmatrajući osobu može na svojoj koži da osjeti dodire i bol koji doživljava ta osoba.
Mnogi će reći da je tu riječ o empatiji, ali iako ima sličnosti između sinestete i empate moramo napomenuti da se u slučaju sinestete osjećaji povezuju isključivo čulom vida. Sinesteta ne može da osjeti ono što ne može da vidi, dok je kod empate bitno samo prisustvo.
Jedan od zanimljivijih tipova sinestezije je personifikacija gdje brojevi, slova ili dani u nedjelji imaju određeni tip ličnosti. Broj šest može da bude mlada stidljiva djevojka, a utorak namršteni stariji gospodin.
Ukoliko osoba posjeduje mogućnost kombinovanja čula u većini slučajeva imaće više tipova sinestezije.
Hromostezija – Doživjeti muziku
Svako od nas pjesme povezuje sa određenim trenucima života, muzika budi razna osjećanja, razne scene, dešavanja, pejzaži šetaju našim mislima.
Muzičari poruku pjesme vizuelno prikazuju spotom, gdje pjesma dobija potpunije značenje. Hromosteti nije potreban spot kako bi uživao u muzici. Za njega svaka nota ima određenu boju, pa i sam glas muzičara.
Melisa Mekreken saznala je u šesnaestoj godini da nije uobičajno vidjeti boje zvukova. Birajući ton zvona za svoj mobilni telefon rekla je da želi da izabere narandžastu pjesmu, jer je njen mobilni plav, a te dvije boje su komplementarne.
Njen prijatelj se našao u čudu. Dok se ona trudila da mu objasni šta su komplementarne boje, misleći da je tu nastao nesporazum, njemu je zapravo bilo neobično što je vidjela boju pjesme.
Svoj dar iskoristila je da pjesme poznatih muzičara predstavi slikom, onako kako ih ona vidi. Pozadina svake pjesme za nju ima plavu boju. Tako je ova mlada slikarka na platno prenijela pesme Life on Mars? – Dejvida Bouvija, Little Wing – Džimija Hendriksa, Imagine – Džona Lenona, Since I’ve Been Loving You – Led Zeppelin, Time – Pink Floyd, dodajući na plavu osnovu boje koje je ona vidjela u melodijama ovih pjesama.
Sa druge strane, Filipa Stanton se bavi slikanjem portreta, ali za nju portret osobe ne predstavlja lice, već glas. Kroz svoja djela dočarala je glas Ejmi Vajnhaus, kao i glas male Doroti koju je u „Čarobnjaku iz Oza“ glumila Džudi Garland.
Vidjeti i čuti više
Sinestete su uglavnom vrlo kreativne osobe, jer njihovu mogućnost da vide više koriste kako bi podijelili sa nama jedinstven splet boja i muzike.
Ed Širan svoju muziku vidi kao narandžastu boju, ona njegovim pjesmama daje poseban sjaj.
Klod Mone poznati impresionista, stvarao je svoja djela pomoću sinestezije. Ne sluteći da će sa njim otpočeti novi pravac u umjetnosti, ni to da je teško biti u koraku sa njim jer samo on čuje boje na takav, impresivan, način.
Franc List mađarski kompozitor svom orkestru je često govorio: „O, molim Vas, gospodo, malo plavlje, ako možete”, kao i „To je intenzivna ljubičasta, molim Vas. Ne tako ružičasto“. Smatrali su da se on tako šali, ali kasnije su shvatili da za njega tonovi imaju boje.
Kandinski je od malena bio očaran bojama. Uporedio je proces slikanja sa procesom usklađivanja instrumenata u orkestru. „Boje su dirke, oči su akordi, duša je klavir sa mnogo struna. Umjetnik je ruka koja svira, dodirujući jedan ili drugi taster da bi pokrenuo vibracije u duši”.
Svoj doživljaj prisustvovanja jednoj operi u Moskvi opisao je riječima: „Sve svoje boje video sam u duhu prije nego u očima. Divlje, skoro lude linije su se ocrtavale ispred mene”. Kandinski je svirao violončelo, instrument koji je po njemu izazivao intenzivnu plavu.
Hendriks je govorio o muzici, akordima i bojama. Njegov omiljeni akord bio je E7#9 što je za njega predstavljalo ljubičastu boju. Koliko mu je ova boja bila omiljena zaključujemo i po pjesmi Purple Haze.
Stivi Vonder, uprkos tome što je skoro cio svoj život bio slijep, kaže da mu muzika daruje boje, da svirajući na klaviru može da vizualizuje boje svojih nota.
Dok je čuveni Van Gog pohađao časove klavira, njegov profesor je primijetio da različite note povezuje sa određenim bojama. Međutim, tada se nije znalo za sinesteziju, pa je mladi Van Gog bio primoran da napusti časove.
Okrenuo se slikanju, i u njegovom radu možemo vidjeti svu dinamiku i razigranost boja. Njegovi isprekidani potezi četkicom i jako ekspresivne boje koje su često tumačene kao simptomi raznih neuroloških poremećaja mogu biti posljedica previše izražene sinergije zvukova i boja. Možda je odsjekao sebi uvo jer je čuo previše boja.
