Kako je kafa uništila moćno Osmanlijsko carstvo

U Grčkoj i na Kipru je poznata kao grčka kafa, u Bosni kao bosanska, Jermenima kao jermenska, Arapima arapska, a turska kafa Turcima, Crnogorcima (zovemo je i “domaća”), Srbima, Hrvatima i Albancima. Ali sredinom 16. vijeka, bila je samo kahve – kafa. U to vrijeme je vladalo Osmansko carstvo, koje je od jugoistočne Evrope do Persije širila ljubav prema kafi. Ali ranih godina 19. vijeka, carstvo je počelo da se raspada. Kafa je u tome imala udjela, piše The Economist.

Kafa je došla u Tursku za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog. Kada je čovjek koga je poslao da upravlja Jemenom naišao na energično piće poznato kao kahvah, vratio ga je osmanskom dvoru u Carigrad, gdje je kahva postala popularna. Majstor kafe, možda je imao desetine pomoćnika koji su mu pomagali da melje zrno arabike u ekstra fini prah sličan teksturi današnjeg espresa. Zatim se napitak kuvao u bakarnim loncima zvanim cezves.

Dobijeno piće – gorko, crno i preliveno tankim slojem pjene, stvoreno brzim izlivanjem – služeno je u malim porcelanskim šoljicama. Da bi ublažila njegovu gorčinu, legenda kaže da je Sulejmanova supruga Hurem pomiješala kahvu sa čašom vode i prstohvatom turskog zadovoljstva – tako se poslužuje u Turskoj danas. Nisu svi, međutim, vjerovali da Kuran dozvoljava muslimanima da piju ovaj stimulativan novi napitak.

Iako se u islamskom pismu posebno ne spominje kafa, jedan sveštenik u Sulejmanovom sudu izdao je fatvu protiv pića s obrazloženjem da je zabranjeno konzumiranje bilo čega spaljenog. Ali to nije ublažilo potražnju. Mjesta za ispijanje kafe nastala su u 1555. kada su u Istanbulu kahvehanu otvorila dva sirijska trgovca. Ubrzo, skoro svaka šesta prodavnica u gradu služila je kafu. Postepeno, kahva se probijala do dalekih krajeva carstva.

Zbog kafe muškarci su se okupljali u domovima, džamijama ili pijacama. Tamo su se družili, razmjenjivali informacije, zabavljali se, obrazovali. Pismeni članovi društva naglas su čitali vijesti dana; janičari, pripadnici elitnog kadra osmanskih trupa planirali su proteste protiv sultana; zvaničnici su razgovarali o sudskim spletkama; trgovci su razmjenjivali glasine o ratu. A nepismena većina ih je slušala. U kafićima su ih upoznali sa idejama koje su izrodile nevolje za otomansku državu: pobunu, samoopredjeljenje…

Prošlo je mnogo vremena prije nego što su vlasti počele da posmatraju kahvehane kao prijetnju. Neki sultani su poslali špijune u kafiće kako bi provjerili dešavanja; drugi su, poput Murata IV, sultana ranog 18. vijeka, pokušali da ih potpuno isključe. Ali bili su previše profitabilni.

Kada su se u 19. vijeku pojavili nacionalistički pokreti širom osmanskih zemalja, popularnost kafića je naglo rasla. Etničke grupe u evropskim regionima carstva sa istočno-pravoslavnom hrišćanskom većinom započele su borbu za nezavisnost. Nacionalistički lideri planirali su svoju taktiku i zacementirali savezništvo u kafićima Soluna, Sofije i Beograda.

Njihovi napori pod uticajem kofeina uspjeli su uspostavljanjem nezavisnih država.