Zanimljivosti Ideja prolaznosti i stalnih promjena

Kako je nastao izraz – kolo sreće

U poznatom spjevu Osman dubrovačkog pjesnika Ivana Gundulića pominje se, pored ostalog, i kolo sreće. Gundulić kaže (Pjevanje prvo):

„Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli, gori ustaje.”

U tim stihovima, i stihovima koji slijede, pjesnik ukazuje na prolaznost svega postojećeg, pa i svake sile i zla, odnosno na stalne promjene u svijetu. Zato nastavlja:

„Sad vrh sablje kruna visi,

sad vrh krune sablja pada,

sad na carstvo rob se uzvisi,

a tko car bi, rob je sada.”

Time je Gundulić, podstaknut porazom Turaka u bici kod Hotina (1621), već u prvoj polovini XVII vijeka, dakle dvjesta godina ranije, nagovijestio propast moćne Osmanskog carstva na našim prostorima. O dubljem istorijskom smislu i umjetničkim vrijednostima njegovog spjeva moglo bi se pisati i govoriti nadugo i naširoko. Ali to je posao za istoričare književnosti. Nas ovdje zanima samo izraz kolo sreće, koji se javlja u navedenim stihovima.

Treba odmah reći da taj izraz nije plod Gundulićevog pjesničkog nadahnuća, nego ustaljenog shvatanja života koje je vladalo u njegovo vrijeme, i koji vijek prije. U skladu s tim shvatanjem, ideja prolaznosti i stalnih promjena u svijetu predstavljena je u vidu takozvanog točka sudbine. Na tom točku (ili kolu) vide se ljudi privezani za paoke kako se uzdižu ili padaju, zavisno od toga gdje se nalaze. Okretanjem točka ili „kola sudbine” u srednjem vijeku se tumačila i propast drevnih civilizacija (asirske, feničanske, egipatske i dr.), smjena različitih oblika vladavine, pa i lične sudbine običnih ljudi. Smatralo se, naime, da se u istoriji sve vrti ukrug: mir rađa bogatstvo, bogatstvo rađa lijenost, lijenost izaziva svadljivost, svadljivost dovodi do rata, koji se završava mirom da bi opet nastalo bogatstvo koje rađa lijenost… I tako se u određenim ciklusima sve stalno ponavlja.

Po tom shvatanju, i čovjekova sudbina zavisi od kola sreće, tačnije: od mjesta na kojem se nalazi, tj. da li je privezan za dio točka koji se uzdiže, ili za onaj koji pada.

Takve srednjovjekovne predstave ljudske sudbine i sudbine naroda i civilizacija, nastale negdje sredinom drugog milenijuma, dakle oko 1500. godine, imaju, u stvari, svoj korijen u grčkoj i rimskoj mitologiji. One su vezane za kult boginje Fortune, isprva italskog božanstva blaženstva, plodnosti i žena, koja je kasnije u starom Rimu poštovana kao božanstvo sreće i sudbine. Stoga je Fortuna poistovjećivana sa grčkom boginjom sreće Tihom.

Fortuna je obično predstavljana sa oznakama promjenljivosti sudbine: prije svega krugom, točkom ili kolom koje se okreće. Iz takve predstave se kasnije, u srednjem vijeku, razvio već pomenuti točak sudbine ili kolo sreće, koje i danas živi, rjeđe kao slika, a više kao ustaljeni izraz u jeziku.

1

avatar
1000
1
0
0
 
1
izguglaj malo..
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
izguglaj malo..
Gost
izguglaj malo..

a prije svega toga kao dio početka traktata Kabalističkih knjiga kao “Kol galgal”… tj kolo glasa, pa onda kolo sreće… prije 3000 godina.

Send this to a friend