Ko je Ala od koje je nastao izraz alav?

Ala je mitsko biće koje je postalo dio južnoslovenske tradicije pod uticajem Turske i Grčke. Međutim, vjeruje se da je prije dolaska ovih kultura u mitologiji Slovena postojalo biće koje je imalo uloge kao što ih ima ala. Postoji jaka povezanost ala i drugih bića, pogotovo uloga tih bića i uloge ale, koja vjerovatno nije nastala nakon kulturnog uticaja drugih kultura, već je tu bila i ranije, samo je to biće promijenilo ime. Ala je bila poznata samo u krajevima gdje su Turci i Grci imali uticaja, dakle samo južnim Slovenima i to takođe ne svim.

Ala predstavlja demona nepogoda. Donosi grad, a samim tim uništava usjeve. Protiv njega se borio zmaj. Zmaj je bio dobar demon koji je tjerao alu sa mjesta gdje je živio i štitio tamošnje usjeve. Prema nekim vjerovanjima alu je mogao otjerati i vjetrovnjak, zduhać ili zmajeviti čovjek. Vjerovalo se da ala donosi i oluje koje čupaju drveće. Zapravo smatralo se da je upravo ala isčupala to drveće. Smatralo se da je ala snažna. Postoji i izreka “ak kao ala”, koja se upućuje izuzetno snažnim osobama. Ala je mogla izludi čovjeka i za takvog čovjeka se govorilo da je alosan.

U Gruži se vjerovalo na primjer da je ala nevidljivo biće koje živi u vazduhu, virovima i jezerima. Mogla se samo čuti, olujno zviždanje je najavljivalo njen dolazak. U okolini Leskovca se smatralo da ala ima konjsku glavu, a tijelo kao zmija.

Smatralo se da je ala velika, da glavu krije u oblacima, a repom čupa drveće. Kada bi joj neko ugledao glavu, mislilo se da će poludjeti. Postoji predstava ale kao čudovišta s velikim ustima, koja u ruci drži kašiku kojom jede. Zato su se alama nazivali ljudi koji neumjereno jedu. Takođe, u nekim djelovima Srbije se smatralo da orao koji se vidi pred oluju je zapravo ala i da vodi olujne oblake. Postoji i drugo vjerovanje, po kome je orao prijatelj ljudi i bori se sa alom i odvodi opasne oblake dalje od svog kraja. Tako su se u nekim krajevima radovali pojavi orla, jer su smatrali da će odbraniti područje od grada i drugih nepovoljnih padavina.

U istočnoj Srbiji se smatralo da se orao bori sa alom i dovodi olujne i kišovite oblake dalje od svog kraja da bi zaštitio svoje ptiće od nevremena. Tako se smatralo da će sušni biti oni krajevi gdje orao savije svoje gnijezdo. U Makedoniji i Skopskoj Crnoj Gori mitsko biće sa alinim osobinama se zvalo ažder ili lamnja i vjerovalo se da je to žena koja popije žito i gržđe dok je u cvatu. Gonili su je takođe zmajevi, ali tada je bivala najopasnija i mogla se sakriti u žito. Dolaskom hrišćanstva Sveti Ilija je preuzeo ulogu goniča ala, kao i ubice istih. U Bugarskoj se ovo biće nazivalo Hala i zamišljano je kao gust crn oblak iz čijeg repa je padao grad. Bugari su znali za slično biće koje se nazivalo Lamja i koje se zamišljalo kao žena sa oštrim noktima, psećom glavom i oštrim zubima, a tijelo joj je bilo prekriveno žutim krljuštima.

Kod ostalih Slovena demon nepogoda je bila Baba Jaga, zamišljena kao žena ogromnog rasta sa velikim nosem i isturenom bradom. Vjerovalo se da jede djecu, a njeno prisustvo donosi oluju i hladnoću. Navodno je živjela u šumi na kući postavljenoj na kokošijim nogama, a ogradu je imala sačinjenu od ljudskih kostiju i lobanja. Vjerovatno je da se kod južnih Slovena ovaj demon izmiješao sa demonom stranog porijekla. O tome može da posvjedoči i to da se lamja ili lamnja smatrala ženom.

Riječ ala je grčkog porijekla i izvorno značenje je bilo – grad, tuča. Lamnja je takođe grčkog porijekla. U helenskoj mitologiji Lamija nije bila demon nepogode, već Zevsova ljubavnica, koja mu je rodila nekoliko djece. Međutim, Hera ih je sve ubila iz ljubomore. Zato Lemija uništava tuđu djecu, pa ima epitet proždrljiva, koju je takođe nosila ala, koja se još nazivala i nezasitom.

U nekim krajevima došlo je do spajanja dvostrukog imena za ovo biće. Te je tako od ale i lemnje nastala alamunja. Ona je predstavljala jak vjetar, koji odnosi sijeno, snopove i savija drveće. Bilo je to biće izuzetne snage, te se za čovjeka koji vrijedno radi i mnogo govorilo “radi kao alamunja’’.