Zanimljivosti

Lutka iz izloga – bizarna priča o njenom nastanku

Pored njih prolazimo svaki dan. Nekad ih pogledamo, nekada se u izlogu u kojem su izložene zagledamo samo u sopstveni odraz. Ali one su uvijek tu. Njeno nezamjenjivo visočanstvo lutka u izlogu radnje.

Kako su lutke nastale?

Početkom 20. vijeka prodavci su shvatili korisnost lutke obučene u odjeću koja je izložena u radnji. Primijetili su da žene prije zastanu i pogledaju onu odjeću koja je izložena ili uredno visi od one koja je samo poslagana i nagomilana na jednom mjestu, a i željeli su da istaknu nove proizvode od starijih.
Od tada su počele da se prave lutke sa ovom namjenom. Prvo od metala, a zatim i od voska. Međutim, ove metalne su bile izuzetno teške i komplikovane za korišćenje, a voštane su se topile.

Lester Gaba – tvorac prve lutke


Rođen u Misuriju, u Americi, nezainteresovan za radnju koju je držala njegova porodica, počinje da se bavi crtanjem. Sa deset godina se prijavio da učestvuje u takmičenju izrađivanja skulptura od sapuna, i iako nije pobijedio, odlučio je da će postati profesionalni vajar skulptura od sapuna.

Studirao je na likovnoj akademiji u Čikagu i ubrzo se zaposlio u Balaban & Katz theater corporation (današnji čuveni Paramount Studio) kao crtač postera za pozorišne predstave. Direktor korporacije bio je oduševljen Gabinim skulpturama od sapuna, pa ih je kao fotografije koristio za naslovne strane magazina i omote dječijih sapuna.

Gaba se zatim preselio u Njujork i nastavio da pravi figurice ženskog tijela. Došao je na ideju da pokuša da napravi žensko tijelo u prirodnoj veličini koje bi se koristilo u izlozima radnji koje prodaju odjeću. Gaba shvata da bi još praktičnije bilo da napravi lutku od plastike.

Tako je 1932. godine nastala prva lutka čije primjerke viđamo i dan danas. Međutim,  kada je Gaba napravio prvi primjerak lutke, one nisu odmah masovno počele da se koriste. Ono što je važno jeste da je privukao neočekivano veliku pažnju.

Sintija kao takva

Prvi primjerak lutke, koju je nazvao Sintija, Gaba je napravio vodeći računa o mnogim detaljima. Bio je svjestan da koža jedne prave žene nije potpuno glatka i savršena. Dodao joj je pjege, mladež, poneku jedva vidljivu, ali ipak prisutnu boru. Sintija je imala nokte, i to nalakirane, obrve, trepavice, našminkane usne. Vodio ju je redovno kod frizera koji se brinuo o volumenu njene kose i obliku njenih lokni.


U taj komad plastike Gaba se potrudio da unese, prije svega, mnogo ljudskosti i ženstvenosti. On ju je vodio sa sobom u restorane, druženja bogataša, u pozorište, modne salone, i tako je ubrzo i neočekivano Gaba Girl, kako su još nazivali Sintiju, postala pravi hit među Amerikancima.
Treba razumjeti da se sve ovo dešava u godinama nakon završetka Velikog rata, u vremenu jačanja svijesti običnih žena, kada one polako počinju da zauzimaju sve veću ulogu u društvu.


Sintiji su poklanjali najljepše haljine, nakit (Tiffany & Company, Cartier…), rezervisali mjesta u pozorištu, imala je kolumnu u poznatom Life magazinu, pozivali je u radio emisije. Dobijala je milione pisama, molili su je da se upozna sa svojim obožavaocima, zaustavljali je na ulici kada bi išla sa Gabom i tražili modne savjete, komentare i kritike najnovijih trendova.

Sintija je 1937. godine bila pozvana na vjenčanje Edvarda VIII (tadašnji kralj Ujedinjenog kraljevstva) i Volis Simpson. Oprobala se i kao glumica u Holivudskom filmu “Artist And Models Abroad” godinu kasnije. Fotografisao ju je Alfred Eisenstadt (jedan od prvih angažovanih fotografa američkog magazina Life). Dospjela je čak i na naslovnu stranu ovog časopisa.
Naravno da je bilo potrebno objašnjenje za njeno vječno ćutanje, ali genijalni Gaba je i za to bio spreman. Rekao je da boluje od laringitisa, oboljenja grkljana za vrijeme čije terapije je neophodno da pacijent ne progovara. Ali njeno neizgovaranje riječi im nije smetalo, ona je i dalje bila ikona novog doba za njih.

Sintijin krah

Prva plastična lutka doživjela je svoj krah 1942. godine, kada je skliznula sa stolice u salonu ljepote. Novinari su ubrzo proširili vijest o njenoj smrti, a Gaba je bio van sebe. Smatrajući slom svoje opsesije i svojim ličnim, odlučio je da je zalijepi i ponovo vrati među žive.


Međutim, u decembru iste godine mobilisan je u vojsku, prethodno ubijedivši sebe da je Sintija samo penzionisana i da će je vaskrsnuti. Godine 1953. vratila se na male ekrane, ali magija je bila gotova, Sintija više nije izazivala divljenje. Gaba je skladišti u kutiji, vjerovatno nesvjestan da je uradio veliku stvar i da će od tada sve lutke sa tom namjenom biti pravljenje od plastike. Doduše, fabrički i sa mnogo manje detalja.

Prazna iznutra, plastična spolja

I još jedna stvar, Gaba je zaista jednom prilikom rekao da Sintija nikada nije imala smisla. A i kako bi lutka od plastike koju veličaju, na koju se ugledaju i koju su spremni da oponašaju imala smisla?
Mada, da su se okolnosti poklopile malo bolje, da Endi Vorhol nije došao u Njujork tek ’49, ko zna kakvu bi novu Madonu napravio od Sintije. Ali u trenutku Sintijinog postojanja, gomila je tražila nešto novo, umorna od Prvog svjetskog rata, od svoje kože, i prosute krvi svog naroda. Zato je utjehu našla u Gabinoj kreaciji, potpuno praznoj iznutra, plastičnoj spolja. Bez vena, lica koje stari, očiju koje su vidjele stradanje. Bila je tu da se obožava.

„Cynthia never made any sense“, kaže Lester Gaba. Možda nije imala smisla, ali je imala svrhu.

Send this to a friend