U ljeto 1923. Frenk i Elizabet Frejzer sa svojim dvogodišnjim mješancem škotskog ovčara krenuli su iz Oregona u Indijanu da bi posjetili porodicu. Kada su stali na pumpu u Indijani, dok su točili gorivo, njega su napala tri psa i on je pobjegao. Tražili su ga svuda, ali nije mu bilo traga.
Vratili su se kući u Oregon sa uvjerenjem da ga nikada više neće vidjeti. Prošlo je šest mjeseci, a Bobiju nije bilo ni traga ni glasa. Nakon što su izgubili sve nade, njihova ćerka je jednog dana ugledala na ulici mršavog, oronulog i iscrpljenog psa koji je ličio na Bobija.
Po njegovoj radosnoj reakciji ispostavilo se da je to on. Zahvaljujući ljudima koji su mu pružali utočište na dan ili dva tokom putovanja, ljudi iz Portlanda su uspjeli da rekonstruišu kompletnu rutu koju je prošao.
Kako bi se vratio svojoj porodici, za šest mjeseci prešao je 2/3 Amerike, skoro 4.000 kilometara. Išao je preko Stjenovitih planina, u Sjevernoj Americi, usred zime i na kraju je zaslužio nadimak “Bobi, čudo od psa”.
Zbog ovog poduhvata postao je najpopularniji pas u državi. On je bio inspiracija za „Lesi se vraća kući“.
Bas je pas mogao zapamtiti put od 4000km,da je imao mapu kid sebe ne bi se mogao snaci…nego napravili su reklamu od te price i zaradili pare!
Potpuno si u pravu, a po ovom komentaru vidi se i nivo tvoje inteligencije, to je nemoguće isto kao i to da životinje pređu hiljade kilometara preko cijelog svijeta i vrate se na mjesto odakle su potekle… mada nisam siguran možeš li ti to shvatiti.