Iako iz današnjeg ugla zvuči nevjerovatno, nekad je u Sarajevu i Bosni i Hercegovini prostitucija bila legalna, a javne kuće mogle su se pronaći u svakom većem gradu u toj zemlji, piše avaz.ba.
Kada je nakon Berlinskog kongresa u danima prije same austrougarske okupacije BiH proglasila kratkotrajnu nezavisnost, Narodni odbor Bosne i Hercegovine je 7. augusta 1878. godine u Sarajevu objavio “da je zakon šerijata stupio na snagu danom objavljivanja a građanski zakon (sultanov) stavljen van snage”. Naime, reformama koje su sprovedene, prostitucija je bila tolerisana i u posljednjim godinama osmanske uprave u našoj zemlji. Nove vlasti u BiH da bi uvjerile narod u svoju odlučnost, bile su odmah protjerane iz Sarajeva sve prostitutke, koje su se tada nazivale bludnicama (bludilište-bordel, bludnica-prostitutka). Ipak, ova odluka neće dugo biti na snazi.
Razvoj prostitucije u Sarajevu
Kako je u Austrougarskoj monarhiji prostitucija bila legalna, tako je ona ubrzo ponovo legalizovana i u BiH uspostavljanjem njihove uprave u zemlji. Pošto su Austrougari pedantno i organizovano vodili svoje poslove, tako možemo pratiti i kretanje i razvoj prostitucije u glavnom gradu BiH. U tom pogledu od posebne koristi su podaci sanitarno-zdravstvene službe.
Iako je Gradski fizikat (gradska sanitarno-zdravstvena služba) osnovan još 1864. godine, tek je za vrijeme austrougarske okupacije dobio na značaju. Prvih mjeseci nakon okupacije, u periodu vojne uprave, najviše je vodio brigu oko vojnih potreba, zdravstva, apoteka, higijenskih prilika i u okviru vojnih potreba – pregleda javnih bludnica u Sarajevu.
U jednom od njegovih prvih spisa vezanih za prostituciju u Sarajevu piše:
– U prvim danima okupacije, 15. i 20. avgusta 1878. “nađene su nečiste žene i predate u špital (bolnicu)”.
Pedantnost austrougarske države ogledala i u regulisanju prostitucije. Pregled javnih bludnica u Sarajevu forsiralo je Ravnateljstvo redarstva (policija) jer su mu vojne vlasti prijavile da je nekoliko vojnika obolilo od zaraze. Tako je naređeno da se moraju sve ovakve žene ljekarski pregledati dva puta sedmično i da svaka mora imati zdravstvenu knjižicu.
Iz jednog ljekarskog pregleda, sastavljenog u novembru 1878. godine, vidi se da su u Sarajevu radile 33 “javne bludnice” od kojih je 18 pronađeno bolesnih od veneričnih bolesti – najviše sifilisa (deset se liječilo u civilnoj bolnici, a osam kod kuće).
Iz jednog popisa iz septembra 1879. godine vidi se da je već tada postojalo 16 javnih kuća koncentrisanih po ulicama oko Hiseta i ulice Terezija.
To je bio samo početak jer tokom narednih godina, u Sarajevu osnovan čitav niz javnih kuća, a najveći broj ih je bio skoncentrisan u Hisetima.
Epidemija sifilisa
Ipak, rast prostitucije u glavnom gradu BiH ubrzo je doveo i do ozbiljnih zdravstvenih problema.
Među stanovništvom je tada bio i jako raširen endemični sifilis koji je u Sarajevu otkriven 1884. godine. Javljao se pretežno na usnim dijelovima i prenosio se nasljedno, ali i zajedničkom upotrebom posuđa za jelo i piće, te pribora za pušenje.
Opštinski zastupnik Vejsil efendija Svrzo tražio je na sjednici od 2. januara 1885. da se uklone bordeli iz Hiseta, ulice u kojoj je većina njih bila smještena. Prisutni vladin povjerenik Hörmann (Herman) složio se sa zahtjevom i obećao da će ga sprovesti čim nađe prikladno novo mjesto.
Javne kuće prenesene su kasnije u zasebnu ulicu s lijeve strane Miljacke, na područje Seknderije.
Poslije proučavanja bečkog profesora Naumana (Naumanna), koja je od 1890. godine vršio na terenu, vlada je preduzimala više mjera za suzbijanje ove bolesti.
I ranije je doduše bilo naređeno da se bolesni od sifilisa primaju u svim ambulantama i bolnicama na besplatno liječenje.
Poslije 1905. godine u zaraženim krajevima povedena je opsežna ljekarska akcija kojom je trebalo da se pronađu svi nosioci ove zaraze i podvrgnu sistematskom liječenju. To je zaista i provedeno u gradu Sarajevu. Ipak, sifilis se širio prije svega javnom i tajnom prostitucijom koja se u Sarajevu veoma razvila nakon okupacije i pored toga što je od početka bila stavljena pod strogi sanitarno-policijski nadzor (evidencija bludnica i obavezni ljekarski pregled dva puta nedjeljno).
U posljednjim godinama austrougarske uprave prostitucija se umnožila u toj mjeri da je predstavljala veliku opasnost po zdravlje sarajevskog stanovništva.
Tako je sifilisom zaraženih javnih prostitutki bilo u Sarajevu:
Od ukupno 228 u 1908. godini – 33 ili 14,5 odsto od ukupnog broja
Od ukupno 263 u 1909. godini – 44 ili 16,6 odsto od ukupnog broja
Od ukupno 282 u 1910. godini – 67 ili 23,7 odsto od ukupnog broja.
Komunisti zabranili prostituciju
Radi suzbijanja tajne prostitucije 1911. godine je policijski zabranjena ženska posluga po krčmama i gostionicama, jer je širenje prostitucije imalo za posljedicu da su među omladinom u Sarajevu bile u ovo vrijeme proširene i druge venerične bolesti.
Tada nastaje i izraz asfaltína, (žarg. i vulg. – ulična prostitutka).
I nakon odlaska austrougarske cvjetala je prostitucija pa su tako za vrijeme kraljevine Jugoslavije bile aktivne javne kuće u Tereziji i Novoj ulici, koje su nosile znakovite nazive Crveni fenjer, Bijeli fenjer, Plavi fenjer i slično, a reklamirale su se kao krčme ili kafane u lokalnim dnevnim novinama.
Prostitucija u BiH zabranjena je tek 1945. nakon dolaska komunista na vlast i ta zabrana ostala je da važi do danas.
