Dok je Hermes čuvao u Arkadiji stada nekog smrtnika, ugledao je lijepu nimfu, Driopovu kćerku, i poželio njenu ljubav. Plod te ljubavi bilo je čudesno dijete, sa kozjim rogovima, nogama i repom, bučno i nasmijano. Majka se uplašila od dvorogog bradatog mališana, ali mu se Hermes silno obradovao; on je sina povio u krzno planinskog zeca, a zatim ga odnio na Olimp i ponosno pokazao bogovima. Svi su se obradovali dječaku, posebno Dionis. Bogovi su Hermesovom sinu dali ime Pan (što znači „sav, sve”), jer je svima razveselio srca.
Pan se rodio u Arkadiji, pastirskoj zemlji usred Peloponeza. Neki pripovijedaju da je njegov otac Apolon, Zevs ili Kron, a majka – nimfa Penelopa ili Kalisto. Nimfa Penelopa je kasnije poistovijećena sa Odisejevom suprugom; stoga se mislilo da je Pan sin Odiseja i Penelope, ili Penelope i Hermesa, ili Penelope i svih njenih prosaca. Prema drugom predanju, postoje dva Pana: jedan – koji je Zevsov i Kalistin sin, Arkadov brat blizanac, i drugi – koji je Kronov i Rejin sin.
Kosmatom, dvorogom Panu pripadaju sniježni planinski vrhovi i kamenite staze; on juri kroz guste šikare, obilazi pećine ili tumara po vrletnom stijenju, gdje lovi zvijeri i svira na pastirskoj fruli. Prate ga planinske nimfe, sa kojima pokraj vrela često pjeva i igra. Nestašan je i bodar, ali i razdražljiv, naročito kad ga uznemire tokom podnevnog odmora. Umoran od lova, pjesme i igre, Pan u podne spava, a pastiri strahuju da ga u to vrijeme ne uznemire. Često je u društvu Dionisa i njegove vesele pratnje – nimfa, Silena i satira. Panu se katkad pridružuju i brojna njemu slična bića, pani i panisci. Njegova iznenadna pojava izaziva metež i strah (odatle „panika”). Znao je da ljude i životinje ispuni strahom, neočekivanom i bezrazložnom prestravljenošću. Duvajući u školjku, izazvao je paniku kada je Zevs poveo bogove u borbu protiv Krona i titana. Posjedovao je proročki dar i naučio je Apolona proricanju.
Svojom ljubavlju Pan je progonio mnoge lijepe nimfe i mlade pastire. U ljubavi nije imao sreće: nimfa Pitis preobrazila se u omoriku, Eho ga je odbila, a Siringa se preobrazila u trsku, od koje je zaljubljeni Pan načinio pastirsku sviralu (siringu). Pan je volio i boginju Selenu, koja ga je odbijala sve dok se nije ogrnuo bijelim ovnovskim runom ili joj poklonio ovčje runo.
Pan je jedino božanstvo za koje se vjerovalo da je smrtno. Priče o njegovoj smrti pojavile su se za vrijeme vladavine rimskog cara Tiberija (14–37). Brod koji je plovio iz Grčke za Italiju ostao je bez vjetra nedaleko od ostrva Paksa. Iznenada, glas sa obale povika tri puta: „Tamuze!” Egipatski kormilar, koji se zvao Tamuz, odgovori na poziv, a glas sa obale mu reče: „Kaži im da je veliki Pan mrtav”. Kada morska struja približi lađu obali, ali na drugom mjestu, kormilar povika da je Pan mrtav, na šta narod na kopnu udari u plač i kuknjavu. Čim moreplovci stigoše u Italiju, car Tiberije pozva kormilara, a učenjaci sazvani da protumače taj događaj složiše se da dotični Pan nije bog već istoimeni demon. Po svemu sudeći, mornari su čuli obrednu naricaljku za Adonisom ili, čak, vavilonskim Tamuzom.
Prvi hrišćani nalazili su utjehu u toj priči, vjerujući da ona nagovještava početak kraja paganskog doba. U poznom srednjem vijeku, u raznim teološkim spekulacijama, taj veliki Pan izjednačen je sa Satanom ili Hristom.
Pan je najprije poštovan na Peloponezu, u Arkadiji, a tek poslije Maratonske bitke (490. godine stare ere) njegov kult se proširio po cijelom grčkom svijetu jer se vjerovalo da je pomogao Atinjanima da pobijede u toj bitki. Dešavalo se da ponašanjem, pojavom i vikom Pan ispuni strahom i čitave vojske, pa se raširilo vjerovanje da je on u Maratonskoj bitki galamom zaplašio Persijance, koji su se dali u bjekstvo. U pećinama na padinama atinskog Akropolja Pan je poštovan zajedno sa nimfama.
Kao božanstvo koje umnožava stada i obezbjeđuje uspješan lov, Pan je zamišljen kao itifalični bog, ogrnut krznom risa, sa pastirskim štapom (pedum) i lagobolonom u rukama. U rimsko doba on je poistovijećen sa Faunom i Silvanom.
U likovnoj umjetnosti Pan je često predstavljan, posebno na slikanim vazama i reljefima, i to kako igra u društvu nimfa ili kako ih progoni. U kasnijim umjetničkim djelima naglašenije su njegove ljudske osobine.
(Tekst je objavljen u djelu Dragoslava Srejovića i Aleksandrine Cermanović-Kuzmanović, Rječnik grčke i rimske mitologije)
