Priča o Žaretu čovjeku koji nije imao ništa a dao je sve

Ukoliko mislite da se vrijednost čovjeka određuje prema tome kakvu kuću ima, kakav automobil vozi i kakvu garderobu nosi, priča o Žaretu Miloševiću nije za vas.

Ima tih nekih ljudi za koje saznamo prekasno. Njihove životne priče oblikuju naše shvatanje suštine, ljubavi, davanja i dobrote. Obično nisu na naslovnim stranama iako bi njihove sudbine mogle da stanu u tomove knjiga. Žarko Žare Milošević je jedan takav čovjek. Dirljivu priču o njemu pročitali smo na društvenim mrežama. To da li će njen ishod imati hepi end zavisi od nas i vas. Prenosimo kompletan status Jelene Martinelli.

– Kako se ocjenjuje vrijednost čovjeka? Prema njegovoj kući? Prema njegovom automobilu? Prema njegovoj odjeći? Prema broju njegove djece?

Ukoliko su ovo vaši kriterijumi, onda Žarko Žare Milošević nema da ponudi ništa, što bi od njega napravilo „vrijednog“ čovjeka. Tako je i umro, ne ostavljajući svijetu ništa vrijedno.

Umjesto automobila, Žare je vozio jedan krš, koji je s optimizmom nazivao biciklom. Umjesto u kući, on je živio u ruini bez vrata, izložen promaji iz rupa koje zjape. Namještaj? Nešto nalik drvima za potpalu. Odjeća? Iznošeni mantil usred zime i par cipela u raspadanju. Djeca? Doći ćemo i do toga.

Žare nije uvijek živio tako. I on je, kao i drugi imao profesiju, imao je prijatelje, društvenu sredinu. Svakako, kroz život se probijao više loše nego dobro, ali nije li to tako sa svima ovdje? Sve do onog dana, kada ga je sudbina nemilosrdno pogodila, Žare je živio život kao i svi drugi.

U njegovom promajnom Ništa od prebivališta nedostajalo je praktično sve, pa čak i najosnovnije stvari kao što su voda ili toplota. Toplota mu je najviše nedostajala zimi, ali isto i ljeti – jer, čovjeku je uvijek potrebna toplina, svejedno koliko je napolju vruće, zar ne?

Imao je samo još nešto, što bi mu poslije ove užasne tragedije poslužilo kao neka vrsta spasa, nešto što mu je davalo razlog da živi: njegovi psi. Tridesetak na broju, koji su se u toku vremena doselili kod njega i ležali su svako veče sa njim dok je noćio na gomili prljavih krpa. Zajedno sa njim su gledali zvjezdano nebo, kroz napukle grede koje su nekada držale krov, i grijali ga zimi svojim tijelima i svojom ljubavlju spašavajući ga od sigurne smrti, od hladnoće.

Njegovih trideset pasa, koji su mu lizali so iz očiju kada mu je ćerka umrla od neizliječive bolesti, a Žare vjerovao da i on treba da umre, sada su mu bili sve na svijetu.

Džukci, džukele, skovle – bez obzira na pogrdna imena koja im daju ljudi, ova nježna, saosjećajna bića bila su za Žareta spasioci njegovog života, spasioci duše, njegova porodica.

Za porodicu činimo sve. Dijelimo krevet, dijelimo hljeb. I spašavamo jedni druge iz nevolje.

Jednog užasnog dana, Žare je dobio priliku da uzvrati psima za sve što su učinili za njega. Jednu njegovu kujicu oteli su šinteri i odveli je u stacionar za pse u gradu V. Bilo je to dugo putovanje za Žareta koji je imao samo zarđali, klimavi bicikl, ali za svoje pse bi išao i do Mjeseca, ako treba, pješke. Došavši u V., Žare je prijetio i molio, vikao i moljakao, ali nije se maknuo sa kapije prije nego što je ponovo dobio svoju kujicu.

Logor smrti je to, rekao je kasnije držeći životinju u rukama i ljubeći je sa olakšanjem, ali i sa užasom zbog prizora koji je tamo vidio.

Žare je umro. Prije nekoliko nedjelja je otišao za svojom ćerkom.

Živio je pored Glavnog jezera u Bijeloj Crkvi, tamo gdje u toku ljeta bezbrojni turisti iz Beograda i obližnjih zemalja dolaze i žive u vikendicama, voze pedaline, kupaju se, brčkaju, smiju. Umro je jer su mu bubrezi zatajili, nakon što je poslije jednog napada neizdržljivih bolova bio operisan i zatim otpušten iz lokalne klinike.

Šta li je mogao da pomisli, neposredno prije nego što je zauvijek zatvorio oči i oprostio se od zvjezdanog neba koje je gledao kroz grede propalog krova, postavši i sam zvjezdani prah?

Da li se do posljednjeg daha posljednjim snagama borio protiv smrti, jer je znao da će bez njega njegovi psi ostati nezaštićeni u ovom surovom svijetu?

To nikada nećemo saznati. Psi ćute i čekaju.