Zanimljivosti

Reinkarnacija iz ugla nauke

Nauka ne može da obezbijedi dokaz(e) da reinkarnacija ne postoji. Dupla negacija iz prethodne rečenice ostavlja otvorena vrata hrabrim istraživačima da nastave mukotrpan rad na osetljivom polju ponovnog rađanja i svijetu predstave rezultate koji mogu podstaći ne samo preispitivanje dosadašnjih znanja iz raznih naučnih disciplina već i otvoreno konfrontiranje sa učenjima skoro svih velikih vjerskih zajednica.

Nalazi naučnika mogu uticati značajno ne samo na biološko i medicinsko tumačenje svijeta već i imati nebrojene sociološke, ekonomske, pravosudne i emocionalne implikacije.

Dr Ian Stivenson, kanadski psihijatar, kao profesor na prestižnom medicinskom fakultetu Univerziteta Virdžinija, potom na Karslon Univezitetu i, na koncu, kao  profesor psihijatrije (do svoje smrti 2002. godine) karijeru je posvetio istraživanju „preseljenja“ emocija, sjećanja i ponašanja iz jednog tijela u drugo, odnosno, reinkarnaciji. Rezultat njegovog neumornog naučnog rada (preko 3.000 intervjua od Aljaske do Afrike) ogleda se u preko tri stotine akademskih radova, četrnaest knjiga i nebrojeno naučnih skupova u i na kojima je zastupao mišljenje da je reinkarnacija tj. ponovno rađanje normalna pojava.

Dr Helen Vambah, želeći da dokaže da reinkarnacija ne postoji, započela je istraživanje među srednjom klasom u Kaliforniji 1960. godine. Došla je do zanimljivih statističkih podataka koji su oborili njenu hipotezu da je nemoguće preseljenje duša. Naime, u samo 11 slučajeva (oko 1% podataka regresije se nije slagalo sa istorijskim, arheološkim i antropološkim podacima dok je 99 % potvrđeno!). Izraženo u brojkama, nalaz je da „50.6 procenata ponovo rođenih su muškarci a 49.4 procenta osobe ženskog pola, odgovara biološkim podacima o umrlima“.  Nadalje „62 procenta ispitanika je prethodni život završilo usljed starosti i bolesti, 18 procenata je ubijeno a 20 % nastradalo u ratovima ili katastrofama“. Dr Vambah je zaključila istraživanje riječima: Počela sam skeptično istraživanje da dokažem da ne vjerujem u reinkarnaciju – i dalje ne vjerujem, sada ZNAM da postoji!“. Istini za volju, najznačajniji psihoterapeuti današnjice koji se bave temom (svi do jednog vrhunski naučnici sa prestižnih univerziteta) ne podržavaju nužno biološke podatke jer u njihovim „regresijama“ pacijenti mijenjanju pol tijela koje su u prošlosti nastanjivali, odnosno, nekada su bili žene a nekada muškarci.

Međutim, dr Stivenson i dr Vambah nisu pioniri Zapadne misli o ideju reinkarnacije. Prvi poznati slučaj potiče od profesora psihologije sa Univerziteta u Ženevi, Todora Flujnoja, koji je 1900. godine objavio knjigu „Od Indije do Marsa“ u kojima je opisivao „svjedočenja“ medijuma pod imenom Helen Smit. Dotična je mogla ili pričati na francuskom koji se pričao vijek prije nego što je ona živjela, ili opisivati planetu Mars i neku vrstu nebeskih kočija, pa čak i pisati pismom „Marsovaca“ (ispostaviće se da je jezik Marsovaca neka vrsta francuskog jezika obrnuto pisanog ili izgovorenog).

Rad profesora Flujnoja imao je ogroman uticaj na Karla Junga. Ponudio se da navedenu knjigu sam prevede na njemački jezik ali se profesor opredijelio za drugog prevodioca. Naučnoj zajednici poznate su Jungovi stavovi o reinkarnaciji. Jedna od njegovih rečenica glasi: Duhovni vrhunac je postignut u trenutku kada se život završava. Stoga je ljudski život sredstvo najvišeg savršenstva koje je moguće postići; samo on stvara karmu koja omogućuje mrtvom čovjeku da ostane u vječnom svjetlu Praznine bez držanja za bilo koji predmet, i tako počiva na središtu krugaponovnog rođenja, oslobođen svake iluzije geneze i propadanja“.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Samo pitam
Gost
Samo pitam

Je li to samo za našu vrstu, ili i za druge životinjske i biljne vrste? Ako bi bilo samo za nas, bilo bi malo čudno.

Send this to a friend