Oko 300 km istočno od Mumbaja, u udaljenom indijskom selu Šani Šingnapur, kriminal je toliko stran koncept da su seljani prestali da čuvaju svoje kuće, imovinu i dragocjenosti.
Niko više ne zaključava svoje automobile i motore, prodavci ostavljaju gotovinu u otvorenim fiokama, a domaćice čuvaju svoj nakit u otključanim kutijicama, unutar kuća koja uopšte nemaju vrata, već samo drveni okvir za njih, iza koga stoji zavjesa.
Stanovnici ovog sela ponašaju se na ovaj način jer bezgranično vjeruju u nebeskog zaštitnika, lorda Šanija, za koga vjeruju da ih štiti od lopova. Vjerovanje da će ko god ukrade bilo šta u ovom mjestu navući na sebe gnijev lorda Šanija, hinduističkog boga poznatog po svojoj prijekoj naravi i sklonosti osveti, udaljilo je loše ljude od Šani Šingnapura već 300 godina. Tako bar glasi predanje.
Legenda kaže da je prije više stotina godina, nakon perioda intenzivnih kiša i poplava, na obali rijeke koja protiče kroz selo pronađena teška ploča od crnog kamena. Kada su mještani dotakli kamen, priča se da je iz njega počela da curi krv.
Onda je jedne noći starješina sela usnio san u kojem mu se lord Šani obratio i otkrio da je ploča, u stvari, sam bog. Šani je dao instrukcije seljanima da kamen zadrže u selu jer je želio da tu ostane i da zaštiti njegove stanovnike. On im je napomenuo i da drže ploču na otvorenom kako bi on mogao da nadgleda selo.
Sjutradan su seljani odvukli kamen na suvo i postavili ga na platformu bez krova u centru sela. Takođe su odlučili da sklone sva vrata i brave na svojim kućama. Pošto ih Gospod čuva, vrata im više nisu bila potrebna. Od tog trenutka datira ova neobična tradicija.
Tokom godina, ova legenda je samo dobila još više poklonika. Seljani su puni priča o neuspjelim pokušajima pljačke gdje lopovi šetaju cijele noći misleći da su napustili selo da bi se ujutru našli u selu. Očigledno je da su oni hodali ukrug. Drugo lokalno predanje kaže da je jedan seljanin postavio vrata na svoju kuću i već sjutradan doživio saobraćajnu nesreću.
Do 1990-ih, malo ko je znao za Šani Šingnapur i legendu ovog sela. Nakon što je, međutim, ono prikazano u jednom bolivudskom hit-filmu, ubrzo je postalo poželjna destinacija turista, ali i hodočasnika iz svih djelova zemlje.
Neki stanovnici sela, s druge strane, uopšte ne vjeruju u priču o lordu Šaniju i smatraju da je ova legenda popularisana da bi selo privuklo i ugostilo više posjetilaca. Isti ljudi kažu i da su tvrdnje zvaničnika o kriminalu u selu takođe lažne. Jedan novinar je prošle godine stigao u Šani Šingnapur ne bi li saznao da li je ovo selo stvarno potpuno bezbjedno. U lokalnoj policijskoj stanici dobio je odgovor da se u posljednjih šest godina u selu dogodilo četrdeset dva kriminalna incidenta, od kojih su jedanaest bile pljačke.
Sama činjenica da u navodno mirnom mjestu postoji policijska stanica nam govori da lord Šani ipak nije svemoguć i da postoji zataškavanje podataka zarad čuvanja reputacije Šani Šingnapura.
Ovo mjesto se ipak mijenja. Kada je lokalna banka otvorila filijalu u selu 2011. godine, postavili su ulazna vrata od pleksiglasa bez katanaca da bi poštovali seosku tradiciju, ali su vrata zatvorena pomoću elektromagnetne brave na daljinsko upravljanje. Mnoge kuće i lokalna preduzeća, posebno hoteli, počeli su da postavljaju klizna vrata koja su se zatvarala iza zida, stvarajući iluziju ulaza bez vrata. Čak i hram drži obezbjeđenje u prostoriji zajedno sa provjerom prtljaga i sigurnosnim kamerama. Njihova kutija za donacije je zaključana.
Povjerioci hrama i seljani, čija ekonomija zavisi od turizma, trude se da održe ugled sela. Policijska stanica i pojačano obezbjeđenje su za upravljanje masom, a ne za kriminalističke patrole, kažu oni. Neki i dalje tvrde da u selu nema zločina i da je policijska stanica u Šingnapuru „jedina u cijeloj zemlji bez vrata“, očigledno ignorišući čvrste drvene ploče koje čuvaju njen ulaz.
