Zvižduk ponekad znači poziv na borbu. Ne treba vam saksofon, ne morate da znate italijanski, niti riječi ove pjesme da biste osjetili prkos i patnju u isto vrijeme. Početni ritmovi govore: dođi da se borimo zajedno, dođi da pobijedimo jačeg, da otjeramo zlo bestraga. Note pjesme uz zvuk saksofona pucaju u vene.
Iako je Italija za vrijeme Drugog svjetskog rata bila fašistička država, partizani su se pokrenuli. Neka vas to ne zbuni. Odlazili bi od kuće put Napulja gdje je prvo počela borba protiv fašista, samo sa jednom lovačkom puškom.
Ipak, balade potiče s početka 20. vijeka, u pirinčanim polja rijeke Po. Ženama koje su presađivale biljke u vrijeme poplava, bosih nogu bile bi u vodi do koljena – dozlogrdilo im je da savijaju kičmu cio dan. Pobunile su se, ali su zahtjevi za radno vrijeme od osam sati bili ko zna kada zadovoljeni. Mondine (tako su se zvale) zapjevale su u glas: “Ako vam se čini da je osam sati malo”. Pokazale su nezadovoljstvo i postale neznane junakinje zemljoradnje, svjesne da bi se bez pobune upropastile. Godinama kasnije, kada je došlo vrijeme da partizani krenu u rat, neko je izmijenio riječi i inspirisan pjesmama “E picchia picchia” i “Il Fior di Tomba” napravio veliku antifašističku himnu.
Na studentskim protestima ’60-tih bila je to poruka za bolji svijet, svijet bez ratova i licemjerne politke. Manu Chao i Goran Bregović izvode je na skoro svakom koncertu, obilježila ju je i seriju “La Casa de Papel”, jer se djeda glavnog lika borio protiv fašista u Italiji. Pjevala se u Njujorku na protestu Occupy Wall Street, prepjevana je na engleski kako bi postala himna klimatskih promjena. Njeni taktovi su se intonirali na Taksimu kada su se Turci bunili protiv Erdogana, pjevali su je jednom novinaru poslije masakra u redakciji Charlie Hebdo, pobunjenici u sudanskoj revoluciji, borci za nezavisnost Katalonije i demonstranti u Čileu jer im je dozlogrdio Sebastijan Pinjera.
Ciao ne znači oproštaj. Partizan koji odlazi u rat ne govori addio, jer želi svojoj lijepoj djevojci da se vrati kao pobjednik. Riječi pjesme nisu zapisane u kamenu. Melodija jeste. U tome je njena moć. Mogu se promijeniti, kako su ih promijenili Palestinci ili kubanski pioniri, (italijanski desničari to rade da bi iritirali ljevičare). Ali šta god da se promijeni, značenje će zauvijek ostati isto – DOSTA MRŽNJE, ŽELIMO SLOBODU!
forza Italia
Saosjecanje sa Italijanima, izdržite, proći će!
Držite se ljudi…
Što bi onda tek mi mogli da ispričamo, ako je evo i Italija ispala antifašistička zemlja… bude se partizani 44 🙂 volim Italiju i Italijane, ali slabi su mi antifašisti