Narod Torahan sa indonežanskog ostrva Sulavesi vjeruje da osoba nije zaista mrtva dok se na njihovoj sahrani ne žrtvuje vodeni bivo, pa nerijetko sa svojim preminulim rođacima žive i po nekoliko godina.
Ljudi sa ostrva Sulavesi vjeruju da žrtvovanje bivola na sahrani predstavlja dio prenošenja duše sa ovog na onaj svijet i lakši put do zagrobnog života.
Do sahrane, tijela se čuvaju u domovima nekoliko nedjelja, mjeseci ili godina, a za to vrijeme ukućani o svojim preminulim bližnjima razmišljaju kao o bolesnicima, pa ih i dalje hrane i brinu o njima kao da su živi. Stoga i uveče, kada padne mrak, svijetlo u njihovoj sobi je i dalje upaljeno.
„Mi se ne plašimo mrtvog tijela zato što je naša ljubav prema našim predacima jača od straha“, kaže Aleks Pakendek za magazin National Geographic.
Neki pripadnici Torahan naroda nastavljaju vezu sa svojim preminulima kroz ma’nene’ ceremoniju, svojevrsnu drugu sahranu, koja podrazumijeva da porodice preminulih predaka na svakih nekoliko godina mijenjaju njihovu odjeću i čiste njihova tijela i grobnice.
