Zanimljivosti

Tragična priča o ljepotici koja je zbog tampona izgubila nogu

Sa 24 godine, Loren Vaser je imala sve. Dijete manekenke i manekena, visoka je metar i osamdeset, plavokosa je, plavooka. Napustila je školovanje sa stipendijom košarkašice da bi se bavila modelingom – karijeru je započela kada je imala samo dva mjeseca i pojavila se u italijanskom izdanju Voga, zajedno sa majkom. Kada se nije bavila modelingom, išla je na časove glume u Graundings, igrala basket iz zabave i prelazila po 50 kilometara dnevno biciklom. Imala je stan u Santa Monici i bila je dio elitnog društva Los Anđelesa, započinje priču Vice.

„Sve se zasnivalo na izgledu”, kaže ona. „Ja sam bila takva djevojka i nisam ni razmišljala o tome”. Zapravo, Loren je imala toliko mnogo prijatelja da se red onih koji su došli da se dvije nedjelje kasnje oproste od nje u bolnici Sent Džon protezao duž cijele zgrade.

Sve je počelo 3. oktobra 2012, kada je Loren pozlilo – skoro kao da ju je uhvatio grip. U tom trenutku je takođe imala menstruaciju, pa je pošla do apoteke da kupi tampone „Koteks NATURAL balans”. Taj odlazak u kupovinu nije imao nikakve veze s njenim trenutnim zdravstvenim stanjem. Na kraju krajeva, Loren je u tom trenutku već jedanaest godina imala posla sa menstruacijom, i „Koteks” je bio samo dio rituala. Kao i većinu djevojčica i nju je mama naučila kako se koristi tampon kada je imala 13 godina i upozorila je na to da se tampon mijenja svaka tri, četiri sata. Pravilo nije bilo komplikovano; Loren kaže da je tog dana promijenila tampon ujutru, popodne i uveče.
Kasnije te večeri, odlučila je da svrati na rođendansku žurku prijateljice.

„Trudila sam se da se ponašam normalno”, kaže ona, mada je u tom trenutku jedva mogla da stoji i svi su bili u šoku zbog njenog izgleda, Odvezla se nazad u Santa Moniku, skinula sve sa sebe i legla u krevet. Samo je željela da spava.

Sljedeće čega se sećala je bilo to da ju je probudio njen slijepi koker španijel, koji joj je ležao na grudima i lajao. Neko je lupao na vrata i vikao, „Policija, policija!” Loren se odvukla do vrata i pustila unutra policajca koji je pregledao stan. Lorenina majka, koja je upravo izašla iz bolnice poslije operacije, bila je zabrinuta zbog toga što joj se Loren ne javlja, i pozvala je policiju da ode da provjeri da li je dobro.

Nisam bila u stanju da izvodim psa napolje, pa je svuda bilo mokraće i izmeta”, kaže ona. Nije imala predstavu koliko vremena je provela u krevetu i ne sjeća se da li je bila noć ili dan. Policajac je izvidio situaciju, rekao joj da pozove mamu i otišao.

Loren je dala psu par šargarepa iz svog praznjikavog frižidera i onda pozvala mamu, koja ju pitala da li želi da pozove hitnu pomoć. „Ali bilo mi je toliko loše, da nisam bila u stanju da sama donesem tu odluku”, kaže Loren. „Rekla sam joj da želim da legnem i da ću je pozvati ujutru. I to je posljednje čega se sjećam”. Sljedećeg dana, mama je pored policije poslala i jednu prijateljicu da obiđe Loren. Našli su je kako leži na podu kupatila.

Smjesta su je odveli u bolnicu, sa temperaturom od 41 sa 6, i kažu da ju je od smrti dijelilo samo deset minuta. Unutrašnji organi su joj se gasili i doživjela je težak srčani udar. Ljekari nisu mogli da je stabilizuju i niko nije imao pojma šta se događa, sve dok nisu pozvali infektologa koji je smjesta pitao da li u sebi ima tampon. Imala je i poslali su ga na ispitivanje u laboratoriju. Konstatovali su sindrom toksičnog šoka (STŠ).

STŠ, koji je naziv dobio 1978, je u suštini komplikacija nastala usljed bakterijske infekcije, u većini slučajeva stafilokoke. To ne pogađa samo žene, ali već decenijama postoji veza između njih i korišćenja tampona i osamdesetih godina je došlo do velikog broja smrtnih slučajeva povezanih sa STŠ-om (Sam tampon nije dovoljan da izazove STŠ – osoba već mora da ima stafilokoke u organizmu. Oko 20 odsto stanovništva su nosioci ove bakterije).

Tampone i predmete nalik njima žene koriste tokom menstrualnog ciklusa već vjekovima, ali u posljednjih 50 godina, njihov sastav je izmijenjen, više se ne prave od prirodnih materijala kao što je pamuk, već od vještačke svile i sintetičkih vlakana. Ta sintetička vlakna, zajedno sa upijajućim svojstvima tampona, mogu da stvore idealnu sredinu za bujanje bakterija stafilokoka. Kada je „Prokter & Gembl” osamdesetih godina na tržište izbacio ekstra-upijajući tampon pod nazivom „Rilaj”, stvorio je „savršenu oluju” za bujanje STŠ-a, rezultirajući velikim brojem smrtnih slučajeva. Prema studiji koju je sproveo Žurnal za biologiju i medicinu Univerziteta Jejl, „želatinasta celulozna guma iz ‘Rilaj’ tampona djeluje kao hranljiva materija u Petri posudi, obezbjeđujući opaki medijum za rast bakterije”.

Doktori su Loreninoj mami rekli da se moli – i da joj pripremi kovčeg. Loren je stavljena u medicinski izazvanu komu. Vijesti o njenoj hospitalizaciji su se širile po Fejsbuku, i prijatelji i poznanici su stali u red ispred bolnice da joj odaju posljednju poštu.

Naravno, Loren se ničega od ovoga ne sjeća. Ni Fejsbuk statusa „molite se za Loren”, ni prijatelja koji se nervozno smjenjuju u njenoj sobi, pa čak ni trenutka kada su joj obrijali dugu plavu kosu, umršenu poslije više dana ležanja u bolnici. Ali se sjeća kada su joj u tijelo upumpali 40 litara tečnosti. Bila je dezorijentisana i mislila je da je u Teksasu.

„Stomak mi je bio ogroman. Po cijelom tijelu su mi bile ubodene cijevi. Nisam mogla da govorim”, kaže ona. Pored kreveta se nalazilo bure puno crnih otrova koji su joj ispumpali iz tijela. Pogledala je kroz prozor i vidjela niz malih kuća, koje je njen pomućeni mozak povezao sa jugozapadom. Tijelo joj je bilo natečeno, i djelovalo joj je potpuno strano. „Mislila sam da sam možda kolabirala od previše hrane”, rekla je. „Nisam imala pojma šta se događa”.

Mnogo gore od dezorijentisanosti je bilo to što su je pekle ruke i noge, i to nije prestajalo, šta god da uradi. Infekcija je prerasla u gangrenu. Tri godine kasnije ne može da nađe riječi da opiše taj ojsećaj. „To je najžešći bol koji sam ikada osjetila – ne znam kako da ti ga opišem”, kaže ona. Hitno su je odveli u hiperbaričnu komoru, u pokušaju da joj povrate cirkulaciju u nogama.

Dok je čekala terapiju, Loren je u jednom trenutku ostala sama u sobi. Njena majka i njen kum su izašli na kratko, i ona je sjedjela u velikoj fotelji. Po sredini sobe je bila povučena zavjesa, a iza zavjese je bila neka žena koja je pričala telefonom. Loren je mogla da čuje razgovor. Žena je insistirala na tome da je nešto hitno, da nešto mora da se dogodi što je prije moguće. A onda je rekla, „Ovdje mi je jedna djevojka od 24 godine kojoj mora da se izvrši amputacija noge do ispod koljena”.

„Pomislila sam, ‘Bože, pa ona priča o meni’,” kaže Loren. „Izgubiću nogu”.

Dok je Loren bila u bolnici, njena majka je počela da priprema tužbu protiv korporacije koja je proizvođač i distributer tampona, kao i protiv lanca prodavnica koji ih prodaju.

Lorenin advokat, Hanter Džej Školnik, je navikao da upoznaje tamne strane proizvoda za koje većina ljudi podrazumijeva da su bezbjedni.

Volio bih da mogu da kažem da me je Lorenin slučaj šokirao, ali nije”, kaže on. „Tampon nije izmijenjen još od dana prve epidemije STŠ-a. Sve što su učinili je bilo to što su na pakovanje stavili upozorenje da možete da dobijete toksični šok. Materijal je već decenijama nepromijenjen. Da bi izbjegle gnijev Agencije za hranu i ljekove”, kaže on, „kompanije jednostavno stave upozorenje na kutiju tampona”. On ovo naziva „propusnicom za izlazak iz zatvora”.

Upozorenja na kutijama tampona su obavezna još od osamdesetih godina, ali Školnik tvrdi da upozorenje na kutiji tampona koje je koristila Loren nisu bila dovoljno jasna, naročito po pitanju ostavljanja tampona preko noći.

Pošto je Loren još mlada, njen organizam proizvodi kalcijum u pokušaju da izliječi oštećeno stopalo, što, ironično, dovodi do većih oštećenja. „U suštini, hodam po kamenju”, kaže ona. Često ide na korektivne operacije i još je u bolovima, tri godine kasnije. Ljekari su joj rekli da će kasnije u životu možda morati da ima još jednu amputaciju, kada bude imala oko pedeset godina.

„Bilo mi je potrebno neko vrijeme da shvatim da li i dalje vrijedim, da li sam i dalje lijepa”, Loren Vaser.

„Kada sam se vratila kući, htjela sam da se ubijem”, kaže ona. „Još sam bila djevojka – i onda, odjednom, nemam nogu, u kolicima sam, imam pola stopala, ne mogu ni do kupatila da odem, ležim u krevetu, ne mogu da se krećem, i osjećam se kao da sam u zatvoru, između četiri zida”. Povremeno bih iskočila iz kreveta, prevarena sindromom fantomskog uda, i pala bi na pod. Jedino što ju je spriječilo da naudi sebi je bio njen mlađi brat, koji je u to doba imao 14 godina. „Nisam željela da jednog dana dođe kući i da me nađe, znajući da sam odustala”, kaže ona.

Loren kaže da joj je trebalo mnogo vremena da se navikne na svoj novi identitet. „Plakala bih na stoličici u kadi, dok su me pored nje čekala invalidska kolica”, kaže ona. „To te sje*e. Živiš cio svoj život misleći, ‘Ja sam sportistkinja’, ili ‘Ja sam lijepa djevojka’, ali ovo je bilo nešto fizički nad čime nisam imala kontrolu. Bilo mi je potrebno neko vrijeme da shvatim da li i dalje vrijedim, da li sam i dalje lijepa”.

Pomogla joj je njena djevojka, Dženifer Rovero, koja je fotograf i koja je napravila na stotine Loreninih fotografija dok se oporavljala, praveći od tog procesa neku vrstu terapije. Dok su se slikale po gradu, njih dvije su imale običaj da pitaju mlade djevojke da li su čule za sindrom toksičnog šoka, ili da li uopšte vjeruju da to postoji. Većina njih su odgovorile „ne”.

Loren se nada da će na jesen govoriti u Kongresu, sa predstavnicom Kerolin Maloni. Ova članica Kongresa iz Njujorka se zalaže za usvajanje Zakona Robin Danijelson, nazvanog po ženi koja je 1998. godine umrla od STŠ-a. Njegovim donošenjem bi se „osnovao program istraživanja rizika koji izaziva prisustvo dioksina, sintetičkih tkanina, vještačkih mirisa i drugih komponenti ženskih higijenskih proizvoda”. Do sada je već devet puta bio blokiran prije stavljanja na glasanje.

Da budemo jasni: Loren i njeni advokati traže transparentnost, a ne zabranu korišćenja tampona. Tamponi su prigodni, i kada je riječ o zaustavljanju menstrualnog odliva, imaju smisla.

Loren ne može da podnese da vidi reklamu za tampone – djevojke koje se vesele na plaži ili se spuštaju niz tobogan u bijelim šortsevima – jer obično ne sadrže upozorenja o sindromu toksičnog šoka. „Ja ne mogu da se spustim toboganom, ne želim baš da oblačim kupaći kostim, i ne bih mogla da skočim u okean, kada bih to poželjela”, kaže ona. „Taj proizvod me je sje*ao”.

Kao i cigarete, ona želi da tamponi budu označeni većim, jasnijim upozorenjima o potencijalnim rizicima. „Znaš da cigarete mogu da te ubiju, i kada ih pušiš, to je stvar tvog izbora”, kaže ona. „Da sam ja znala sve informacije o STŠ-u, nikada ne bih koristila tampone”. I nikada ih više neće koristiti.
Loren i njena djevojka u početku nisu slikale protezu, i umjesto toga se fokusirle su se na njeno lice. Ali u posljednje vrijeme i to se mijenja.

Na portretima, Loren nosi jaku crnu šminku, i stoji na nogama. Na nožnoj protezi ima patike „Nju balans”. Izraz lica joj je izraz profesionalne manekenke, hladan i samosvjestan. Prošlo je tri godine od bureta punog crnog otrova, hiperbarične komore i prodavca protetičkih pomagala koji je došao u bolnicu da joj predstavi opcije o kojima ona nije bila u stanju ni da razmišlja. Danas je već u stanju i da zbija šale na tu temu – svoje noge zove „mala noga” i „malo stopalo”, tim redosljedom.

Upitanja da li da li i dalje igra košarku, razmišljajući o životima koji su podijeljeni na „prije” i „poslije”

„Ako znaš da igraš, znaš da igraš zauvijek”, odgovara ona.

Send this to a friend