Nobelova nagrada se dodjeljuje jednom godišnje i jedna je od najvrijednijih nagrada na svijetu. Nagrada je ustanovljena 1895. godine po želji švedskog naučnika Alfreda Nobela, a prvi put je dodijeljena 1901. godine.
Ova nagrada se dodjeljuje posljednjih 117 godina, a svake godine ima više od 200 nominovanih. A da li znate koja su pravila za dobijanje Nobelove nagrade? Ko je bila prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu? I ko je sve odbio nagradu?
Ovom prilikom vam predstavljamo nekoliko zanimljivih činjenica koje možda niste znali o Nobelovoj nagradi.
1. Dakle, želite da dobijete Nobelovu nagradu? Ovo su pravila
Koliko god to željeli, ne možete sami sebe nominovati za Nobelovu nagradu – neko drugi to mora učiniti umjesto vas. Morate biti živi u vrijeme nominacije. A ako ste nominovani, vjerovatno nećete ni saznati, osim ako ne pobijedite. Svake godine ima više od 200 nominovanih za razne nagrade, od kojih mali broj uđe u uži izbor. Imena kandidata, kao i onih koji su ušli u uži izbor, čuvaju se u tajnosti 50 godina, dijelom kako bi se spriječilo lobiranje u ime kandidata.
2. U suštini, nagrada za ekonomiju i nije Nobelova nagrada
Testamentom Alfreda Nobela utvrđeno je stvaranje pet nagrada: za fiziku, hemiju, medicinu, mir i književnost. Međutim, 1969. godine dodijeljena je i šesta nagrada. Povodom tristote godišnjice postojanja, Centralna banka Švedske je 1968. godine stvorila zadužbinu za finansiranje nove nagrade, uvažavajući dostignuća u ekonomskim istraživanjima. Poznata kao “Nagrada Švedske banke u ekonomskim naukama u sjećanje na Alfreda Nobela”, dobitniku dodjeljuje Švedska akademija nauka u saradnji sa nagradnom komisijom.
3. Mahatma Gandi nikada nije dobio Nobelovu nagradu
Počevši od 1937. godine, indijski vođa Mahatma Gandi je nominovan pet puta za nagradu. Njegova posljednja nominacija je stigla samo nekoliko sedmica nakon njegovog atentata u januaru 1948. godine. U tom trenutku u svojoj istoriji Nobelov odbor nikada nije dodijelio nagradu posthumno, iako je prvobitna povelja ovo dozvoljavala u olakšavajućim okolnostima. Međutim, komisija je utvrdila da Gandi za sobom nije ostavio nikakve odgovarajuće naslednike, ili organizacije sposobne da prihvate nagradu. Umjesto toga komisija je odlučila da nikome ne dodijeli nagradu za mir, navodeći da ne postoje “odgovarajući živi kandidati” vrijedni nagrade. Godine 2006, više od 50 godina nakon Gandijeve smrti, komisija je javno priznala propust, izrazivši žaljenje što Gandi nikada nije dobio nagradu.
4. Za Kirijeve Nobelova nagrada je bila porodična stvar
Marija Kiri je 1903. godine postala prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu kada je sa svojim mužem Pjerom nagrađena za fiziku. Osam godina kasnije, Marija je dobila i drugu Nobelovu nagradu, ovog puta samostalno i to na polju hemije. Irena Kiri, ćerka Marije i Pjera, je 1935. godine je dobila Nobelovu nagradu za hemiju, koju je podijelila sa svojim mužem Frederikom Žolijom. To je pet nagrada za samo dvije generacije. Godine 1965, zet Marije i Pjera, Henri Lebousi, bio je izvršni direktor Unicefa kada je ova organizacija dobila Nobelovu nagradu za mir.
5. Prva žena Alberta Ajnštajna, Mileva Marić, je dobila novac od njegove Nobelove nagrade
Brak fizičara Alberta Ajnštajna i njegove prve žene Mileve Marić od samog početka je bio klimav. Mileva Marić, obećavajuća naučnica, napustila je studije nakon vjenčanja 1903. godine, a ubrzo se posvetila i podizanju njihova dva sina. Ajnštajn je 1914. godine napustio svoju porodicu i preselio se u Berlin, dok su Mileva i dječaci ostali u Švajcarskoj. Dvije godine ranije, Ajnštaj je započeo vezu sa svojom rođakom, Elzom, i ubrzo je natjerao Milevu na razvod. Nakon pet godina pregovora, konačno su prihvatili rješenje. Ajnštajn, koji nikada nije sumnjao u svoje talente, obećao je da će novčanu nagradu od bilo koje buduće Nobelove nagrade povjeriti svojim sinovima, a Milevi je dozvoljeno da raspolaže novcem. Kada je Ajnštajn dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1922. godine, novac je u potpunosti prebačen njegovoj bivšoj ženi.
6. Nekoliko ljudi je odbilo Nobelovu nagradu
Rijetko je, ali se dešavalo. Francuski filozof i pisac Žan Pol Sartr dobio je Nobelovu nagradu za književost 1964. godine, ali je odbio, kao i zvanične počasti. Godine 1973. komunistički vijetnamski vođa Le Duk To je nagrađen nagradom za mir zajedno sa državnim sekretarom Sjedinjenih Država, Henrijem Kisindžerom. Kisindžer je prihvatio svoju nagradu, ali je To odbio, naglasivši da pravi mir još uvijek nije postignut. Kada je ruskom pjesniku i romanopiscu Borisu Paternaku dodijeljena nagrada za književnost 1958. godine, on je ubrzo prihvatio, čak je poslao telegraf komisiji da je “izuzetno zahvalan” i “ponosan”. Međutim, zvaničnici Sovjetskog Saveza, koji su uspješno spriječili objavljivanje Pasternakovih djela, odmah su ga prisilili da odbije nagradu. Nobelova fondacija nije odabrala drugog pobjednika, niti je uklonila Pasternaka iz zapisnika. Konačno, 1989. godine Pasternakov sin Evgenij je prihvatio nagradu u ime svog oca.
