Kao što pokazuju fotografije koje su iz svemira snimili astronauti, Mjesec je sivo-bijela lopta blistavo obasjana Suncem. A samo Sunce, koje se žari na crnoj pozadini svemira, jeste blijedožute boje (izgleda gotovo bijelo). Ali kad se Mjesec gleda sa Zemlje, njegova boja zavisi od položaja na nebu. Kad se tek pojavi iznad horizonta, može se činiti da je jarkonarandžast. Sa obrtanjem Zemlje i podizanjem Mjeseca na horizontu njegova boja postepeno blijedi. Narandžasta pređe u žutu, koja zatim izblijedi do žućkastobele, sve dok, kad se nalazi baš iznad posmatrača, ne dobije boju gotovo istovetnu svojoj pravoj sivo-bijeloj. Slično se dešava i sa Suncem. U podne je obično žućkastobijelo, ali u svitanje i suton može da bude narandžasto ili ružičasto.
Mjesec i Sunce ne mijenjaju boje iz sata u sat, tamo daleko u svemiru. Razlog je Zemljina atmosfera. Samo kad neko od tih nebeskih tijela posmatramo kroz nju, čini nam se da mu se boja mijenja. Mjesec i Sunce se kroz vazduh vide kao kroz veo. Svjetlost se na putu do naših očiju mijenja prolazeći kroz vazduh. Azot, kiseonik i drugi gasovi od kojih se sastoji vazduh, kao i sitne čestice prašine, dima i materije koje zagađuju vazduh, daju crvenu boju svjetlosti koja stiže do nas. Kako se to događa? Svjetlost koja se stvara u unutrašnjosti Sunca je bijela. A svjetlost Mjeseca samo je odbijena svjetlost Sunca. Ali bijela svjetlost sadrži mnogo boja – sve dugine boje. Prema tome, mada mi to ne vidimo, svjetlost je puna boja dok brzinom od 299792,458 km∕s juri kroz svemir. Kad uđe u Zemljinu atmosferu, jedan dio svjetlosti probije se do tla bez ijednog dodira sa molekulima vazduha, i bijele je boje. Ali pošto je vazduh oko Zemlje sastavljen od molekula gasa, dio svjetlosti će na svom putu naniže naletjeti na njih i pri tom se rasuti. Iz spektra koji se nalazi u bijelom zraku najviše se rasipa dio oko plave boje (plava svjetlost koju odašilju molekuli vazduha osam puta je jača od crvene). Zato do naših očiju dopiru preostale boje, koje su tople. Sunce je, u stvari, manje žuto nego što se to nama čini. Kad nam se nalazi tačno iznad glave, najbliže je svojoj pravoj boji. Tada njegova svjetlost mora da prođe samo kroz vazduh iznad nas, koji je sa povećanjem visine sve rjeđi. Zato se veliki dio sunčeve svjetlosti ne rasipa, nego stiže do naših očiju. Ali kad je Sunce blizu horizonta, boja mu se dramatično mijenja. Tada njegova svjetlost mora da prođe kroz gusti vazdušni pokrivač koji se od nas pruža sve do horizonta. Dolazeći u dodir sa mnogo više molekula vazduha nego obično, sa više prašine i materija koje zagađuju vazduh, svjetlosni zrak rasipa još više svjetlosti iz plavog dijela spektra. Zato u njemu, do trenutka kad stigne do naših očiju, ostanu uglavnom narandžasta i crvena svjetlost. I tako u svitanje i suton vidimo Sunce kao užarenu narandžastu loptu.
Sa Mjesecom je isto. Zato u rano predvečerje, kad je Mjesec nisko na horizontu, možemo da izađemo i divimo se jarkonarandžastoj boji koju pun Mesec ima u vrijeme jesenje ravnodnevice. Zatim, kako noć odmiče, a Mjesec se penje visoko na nebu, boja mu izbledi do bijele. Vidimo veći dio cjelokupnog spektra sunčeve svjetlosti – i zato je ona bijela. Što je vazduh zagađeniji, to su nevjerovatnije boje Sunca i Mjeseca kad izlaze i zalaze (to je jedina prednost života u gradovima punim smoga).
