Zašto su naši preci jedni drugima bušili rupe u lobanjama

Prije nekoliko hiljada godina ljudi su izvodili vrstu operacije poznatu kao trepanacija, koja uključuje bušenje rupe u nečijoj lobanji.

Trepanacija je korišćena tokom velikog dijela ljudske praistorije. To je primitivan hirurški zahvat koji uključuje stvaranje rupe u lobanji žive osobe.

To se radilo bušenjem, rezanjem ili guljenjem slojeva kosti oštrim alatima. Do danas hiljade lobanja koje su arheološki dokazi trepanacije su otkrivene u cijelom svijetu.

Uprkos navodnoj važnosti tog zahvata, naučnici i dalje nisu potpuno sigurni zašto se on obavljao.

Neka istraživanja navode na zaključak da se ova “operacija” obavljala kako bi se izliječio bol, na primjer, trauma nanesena lobanji ili neurološka bolest.

Mnoge pronađene lobanje imaju znakove unutrašnjih povreda ili neuroloških bolesti, često na istom mjestu gdje je i napravljena rupa.

Naučnici smatraju da je trepanacija korišćena za još nešto pored medicine, za rituale. Najraniji jasni dokazi trepanacije datiraju 7.000 godina ranije. Ovaj zahvat se praktikovao na različitim mjestima kao što su antička Grčka, Južna i Sjeverna Amerika, Afrika, Polinezija i Daleki istok.

Ljudi su tada vjerovatno razvili ovaj ritual nezavisno, na nekoliko različitih mjesta. Trepanaciju je većina kultura napustila nakon srednjeg vijeka, ali se još izvodila na nekoliko izolovanih mjesta u Africi i Polineziji početkom 20. vijeka.

Otkako su prve studije o trepanaciji objavljene, tokom 19. vijeka, naučnici vode rasprave o tome da li su antički ljudi koristili ove zahvate kako bi ispustili ili uveli duhove u tijelo, kao dio rituala inicijacije.

Iako je skoro nemoguće odbaciti činjenicu da se trepanacija koristila u medicinske svrhe, jer veliki broj bolesti ne ostavlja tragove na lobanji, arheolozi u Rusiji su pronašli veoma uvjerljive dokaze da se ovaj zahvat koristio kao dio rituala.

Na jednom od mjesta iskopavanja je pronađeno 35 ljudi, raspoređenih u 20 odvojenih grobova. Na osnovu stila zakopavanja, arheolozi su znali da kosturi datiraju iz bronzanog doba.

U jednom grobu se nalazilo pet ljudi – dvije žene i tri muškarca, sa djetetom koje je bilo staro oko godinu dana i mladom djevojkom. Nalaženje nekoliko kostura u jednom grobu nije bilo neobično.

Ono što je iznenadilo arheologe je činjenica da je na svim kosturima osim na kosturu djeteta obavljena trepanacija. Svaka lobanja je na sebi imala rupu, široku nekoliko centimetara, u obliku elipse, a pronađeni su i znakovi guljenja.

Antropolog Elena Batieva, koja je izučavala lobanje, shvatila je da je na svim leševima rupa u glavi napravljena na istom mjestu. Samo jedan odsto svih pronađenih lobanja na svijetu na kojima je obavljena trepanacija sadrži rupu koja je iznad te tačke.

Još je moguće da su ti ljudi patili od medicinskih problema, ali činjenica da je toliko zahvata obavljeno na istom mjestu na lobanji zabranjuje isključivanje teorije da se ovaj zahvat vršio u ritualne svrhe.