Prošlo je 80 godina od početka Drugog svjetskog rata, kada su nacističke trupe probile u Poljsku. Da, vrlo dobro su nam poznate istorijske činjenice, ali taj period važan je i zbog jedne veoma važne žene. Kler Holongvort bila je prva ratna reporterka koja je na svoje je oči vidjela kako se Njemci spremaju da napadnu Poljaku i vijest javila britanskim delegatima.
Ovo je njena priča.
Dok se Drugi svjetski rat već zahuktavao, Kler je imala 27 godina i bez nekog posebnog novinarskog iskustva zaposlila se kao honorarna reporterka za britanski magazin The Daily Telegraph u Londonu. U prvoj sedmici svoje novinarske karijere letjela je za Berlin pa do Varšave, a onda vozom došla do poljskog pograničnog gradića Katovice, gdje je posudila auto britanskog generalnog konzula.
“Ti si baš smiješna djevojka”, rekao joj je konzul kada mu je otkrila da će sama preći granicu i ući u Njemačku. Granica je bila zatvorena za sve osim za vozila diplomata pa je Kler mogla proći bez problema. Vozeći se uz dolinu, primijetila je veliki paravan koji je vjetar pomjerio otkrivši hiljade njemačkih vojnika, tenkova i topova koji se spremaju napasti Poljsku.
Nazovimo to sudbinom ili pukom slučajnošću, Kler je tog dana, 28. avgusta 1939. svjedočila početku Drugog svjetskog rata. Idućeg dana, 29. avgusta, u The Daily Telegraphu osvanuo je članak s naslovom: “Hiljade tenkova je na poljskoj granici” s potpisom “naš dopisnik”. Tri dana kasnije, 1. septembra 1939, Kler su u pet ujutro probudile eksplozije njemačkih bombardera iznad Katovica pa je mlada novinarka brže-bolje nazvala Robina Hankeja, sekretara u britanskoj ambasadi u Varšavi i viknula mu u slušalicu “Rat je počeo!”, na šta joj je on odgovorio: “Gluposti, još uvijek smo u pregovorima”. Kler je gurnula telefonsku slušalicu kroz prozor dok su prolazili tenkovi i pitala ga zar stvarno ne čuje da Nijemci napadaju. Robin je kasnije ovaj telefonski razgovor nazvao najdramatičnijim trenutkom u svom životu.
I tako je počela karijera prve ratne reporterke i publicistkinje koja se ničega nije bojala i s velikom strašću je izvještavala strahote s ratnih teritorija i nagledala se mnogih dramatičnih događaja u 20. vijeku.
Rođena je 10. novembra 1911. u Knigtonu, a tokom ranih godina Prvog svjetskog rata preselila se na farmu izvan Šepšeda. Bilo je to “blaženo mjesto”, kako ga je Kler opisala, ali zbog rata nije imala mirno djetinjstvo. Još tada se počela zanimati za ratna pitanja, a sve zahvaljujući ocu koji ju je odveo u posjetu bojnim područjima u Velikoj Britaniji i Francuskoj.
“Uvijek mi je sve potanko opisao: ko je koga napao, koliko je bilo vojnika i kakve su greške radili zbog kojih su bili poraženi, kao i razloge rata”, pričala je Kler.
Nakon završetka srednje škole, pohađala je domaću naučnu školu na insistiranje njenog oca, ali tamo se osjećala kao stranac. Njenoj porodici bila je čudna njena opsjednutost knjigama, ratom i pisanjem. U tadašnje vrijeme od žena se očekivalo da se udaju u ranim dvadesetima, rode djecu i žive mirnim životom, ali za Kler to jednostavno nije bilo dovoljno.
“Pokušala sam da uradim što se od mene očekivalo. Vjerila sam se za mladića čija je porodica dobro poznavala moju, ali ubrzo sam shvatila da me to ne zanima i raskinula sam. Moja majka nije mogla da shvati zašto se želim baviti novinarstvom. Uvijek je na njega gledala s prezirom i upoređivala ga s zanatom. Nije vjerovala ničemu što se pisalo”, otkrila je i dodala “Ona je željela da šetam okolo i pokazujem svoje neatraktivno tijelo. Nisam željela djecu jer sam se htjela da se posvetim pisanju”.
Klar se kasnije zaposlila kao sekretarica organizatora Worcestershire sindikata LNU, a stekla je i stipendiju Škole slavenskih studija u Londonu te za studij hrvatskog jezika na Univerzitetu u Zagrebu, koji ipak nije naučila. Radila je i za Sindikat Lige naroda te se 1936. s 24 godine pristala je da se uda za Vandaleura Robinsona, regionalnog organizatora LNU-a i to iz čistog interesa.
“Uvijek sam izražavala nevoljnost prema udaji jer se nisam željela odreći svog prezimena. Tada mi je prijateljica rekla da ne treba da se odreklem prezimena i postala sam osma žena u Engleskoj koja je imala pasoš na vlastito ime i prezime. Ali, mi se nismo vjenčali iz ljubavi nego zbog politike”, rekla je novinarka, čiji se brak s Robinsonom raspao 1951.
Igrom slučaja, Kler se 1939. našla u Varšavi, gdje je radila kao humanitarka, pomažući hiljadama izbjeglica iz Sudeta, oblasti u Čehoslovačkoj koju su nacisti zauzeli već 1938. Dok je u Varšavi pisala o izbjeglicama, Robinson je bio u Velikoj Britaniji pa ga je tu i tamo posjećivala. Tokom jedne posjete suprugu, upoznala se s Arturom Votsonom, urednikom The Daily Telegrapha, koji ju je zaposlio kao spoljnjeg saradnika za britanske novine pa je sljedećeg dana krenula za Katovice.
Nakon što je otkrila njemačku invaziju na Poljsku, Kler je nekoliko sedmica sama izvještavala, iako mnogo njenih radova uopšte nije stiglo do njenih urednika zbog problema s komunikacijom.
“Nisam bila hrabra ni naivna. Znala sam da je opasno, ali smatrala sam da je dobro svjedočiti svemu. Mogu reći da sam bila vrlo opuštena oko svega. Spavala sam u autu, jela sam keks i pila vino. Tih dana si svugdje mogao samo s četkicom za zube i pisaćom mašinom”, prisjetila se.
Kad su Rusi ušli u Poljsku, preselila se u Bukurešt i počela da radi za Daily Express jer je smatrala da je Telegraph počeo naginjati nacističkoj ideologiji. U to vrijeme njen se brak s Robinsonom polako raspadao.
“Bio mi je drag, ali karijera mi je ipak bila važnija od braka i stalnog putovanja kući”, priznala je Kler, što se i te kako svidjelo njenim nadređenima. “Osjećala sam da je to moja dužnost, moj poziv. Radila sam gotovo sve vrijeme. Tokom dana sam izvještavala, a noću i vikendom sam pisala knjige. Mislim da sam radila više od ostalih novinara koji su imali momka/djevojku ili porodicu jer mi je posao značio više od privatnog života”, dodala je Kler koja je početkom Drugog svjetskog rata već objavila knjigu “Trosedmični rat u Poljskoj”.
Kler je izvještavala i iz Grčke, Turske, Rumunije i Kaira, u koji je došla 1941. Već tada je imala reputaciju najbolje ratne reporterke upravo zbog svoje nepokolebljivosti i truda da se nađe u središtu događaja u vrijeme kada je ženama bilo naročito teško probiti se u industriji kojom dominiraju muškarci. Ali, uprkos svoj izvrsnosti, nije mogla da dobije legitimaciju ratnog izvještača jer je bila žena, a britanski zapovjednik Bernard Montgomeri rekao joj je da smeta na bojištu i da treba da se vrati u Kairo. No, to je nimalo nije pokolebalo te je shvatala važnost podrške drugim ženama i izgradila mrežu poznanstava s reporterkama konkurentskih novina, uključujući Ivu Kiri, ćerku naučnice Marije Kiri i Martu Gelhorn, suprugu pisca Ernesta Hemingveja.
Koliko je bila svestrana i posvećena svojoj strasti govori činjenica da je dobila i pilotsku dozvolu jer je “željela bolje shvatiti ratnu avijaciju” te je naučila i da skače padobranom. Tokom boravka na Bliskom Istoku, Kler je upoznala Geofreja Hoarea koji je radio za Times. Postali su bliski te su oko 1945. odlučili da žive zajedno. Nakon razvoda od Robinsona 1951, Kler se iste godine udala za Hoarea.
Upoznala je brojne političare, vladare i zvaničnike, a otkrila je i da je njen dugogodišnji poznanik Kim Filbi zapravo ruski špijun. Nakon njegovog nestanka 1963, Kler je svim snagama trudila da ga pronađe te je na kraju otkrila da je u tajnosti na brodu Odesa prebjegao u SSSR. Tada je radila za Guardian, ali njen izvještaj novine nisu željele da objave tri mjeseca kako ne bi ugrozile nacionalnu sigurnost jer nisu bili sigurni ima li u britanskoj vladi ikakvih špijuna.
Nekoliko godine kasnije, dok je radila u Vijetnamu, primila je poziv od Hoarea da se ne osjeća dobro. Kler je odmah pošla u London, ali bilo je već kasno. Hoare je umro od zastoja rada srca.
“Osjećala sam da nešto nije u redu, ali nisam znala da je toliko bolestan”, rekla je Kler koja je tugu zbog gubitka supruga čvrsto čuvala u sebi. “Otišla sam natrag u Alžir, misleći da ću se lakše nositi s tim ako potisnem emocije i posvetim se poslu. Da, još uvijek mi nedostaje…u krevetu. Ne mislim na seks, nego na razgovor koji smo dijelili prije nego smo zaspali. To mi najviše nedostaje”, otkrila je novinarka.
Krajem 70-ih preselila se Hong Kong, gdje je nastavila karijeru kao Telegraphova dopisnica iz Kine i tamo ostala do smrti. U jednom od posljednjih intervjua rekla je kako i u poznim godinama voli akciju i da je mlada u duši.
“Izvanredno je biti star, samo što sve vrijeme sanjam da sam mlada. Tako se osjećam. Obožavala sam da budem novinarka jer sam uvijek mogla da budem u centru zbivanja”.
Kler je svojila brojne nagrade, a 1982. Kraljica Elizabeta II dodijelila joj je Orden reda britanskog kraljevstva za doprinos novinarstvu. Iz njega se povukla početkom osamdesetih, a umrla je u Hong Kongu 10. januara 2017. u 105. godini. Ostaće zapamćena kao neustrašiva, hrabra i predana pionirka ratnog novinarstva.
Mogli biste malo više ovakvih tekstova, ima nas koji smo produhovljeni i ne zanimaju nas dps i df
Velika Kler 💓