Trgovački grad Grenthem nije se pojavljivao u vijestima toliko često. Margaret Tačer je tu rođena, Isak Njutn je ovdje išao u školu, a 1740, lokalni pekar Vilijem Egleston izumio je keksiće od đumbira. Onda, 4. oktobra 1968, Beverli Gejl Elit je rođena u selu devet milja južno od grada.
1991, Elit – koja je tada radila kao medicinska sestra na dječijem odeljenju u bolnici Grenthem i Kestiven – ubila je četvoro djece, i pokušala da ubije još troje, a ozbiljne tjelesne povrede zadobilo je još šestoro djece.
“Prošlo je 28 godina od kad se ovo dogodilo”, priča 74-vorogodišnji inspektor u penziji Stjuart Klifton, čovjek koji je uhapsio Elit.
“U pitanju je slučaj koji je prodrmao zajednicu kao nijedan drugi. To je bio najozbiljniji slučaj na kojem sam ikada radio, i slučaj koji me progoni i dan danas. To vam se desi kada su u slučaj uključena djeca.”
Ovaj slučaj bio je kao nijedan drugi koji se desio u Ujedinjenom Kraljevstvu u toku prethodnog vijeka. 1862, medicinska sestra Ketrin Vilson – takođe iz Linkolnšira, ujedno i posljednja Britanka koja je javno obješena – osuđena je na smrtnu kaznu zbog toga što je ubila jednog svog pacijenta. Vjerovalo se i da je ubila još šestoro drugih. Ipak, 1991, kada su djeca počela da umiru na četvrtom odjeljenju Grenthemske bolnice – mali Lijam Tejlor, tada star tek sedam nedjelja, 22. februara, Timoti Hardvik (11) 5. marta, Beki Filips (dva mjeseca) prvog aprila i Kler Pek (15 mjeseci) 22. aprila – bilo je nezamislivo da bi jedna od zaposlenih u ovoj bolnici mogla biti odgovorna za to.
“Ovo je bio komplikovan slučaj iz mnogo razloga,” prisjeća se Klifton.
“Kada su mi dodijelili slučaj, bio sam zabrinut da ne znam dovoljno o medicinskim stvarima. Onda, u toku prvih dana rada na slučaju, i nije bilo saradnje između porodica žrtava, zato što su, razumljivo, smatrali da je bolnica učinila sve što je mogla kako bi spasila djecu koja su preživjela. Nisu željeli da sarađuju sa policijom, djelovalo im je da samo guraju nos gdje im nije mjesto.”
Roditelji su bili toliko ubijeđeni u neuključenost bolnice u smrti i neobjašnjene bolesti da su tada dvomjesečnu Kejti Filips, Bekinu sestru bliznakinju, morali da reanimiraju dva puta nakon neobjašnjenih apneičkih epizoda (za koje je kasnije utvrđeno da su izazvane predoziranjem insulinom ili kalijumom), a Elit su pitali da bude Kejtina kuma. To je bio njihov način da se zahvale mladoj medicinskoj sestri na tome što je toliko brinula o njihovoj ćerki.
“Djelovala je izuzetno kompetentno, kao da kontroliše situaciju, tako da sam joj vjerovala”, rekla je gospođa Filips o Alit tokom suđenja za ubistvo u Notingenskom sudu 1993. godine. Kejti je i dan danas živa, ali je njen mozak ozbiljno oštećen i djelimično je slijepa.
Ovaj slučaj počeo je da bude tretiran kao ubistvo kada su detektiv Klifton i njegov tim odlučili da se koncentrišu na jedno od djece koja su preživjela, na petomjesečnog Pola Kremptona. Pol je u bolnicu primljen zbog infekcije pluća, ali su testovi pokazali da ima abnormalno visok nivo insulina u krvi: 43,147 milijedinica. Testovi su sprovedeni u Univerzitetskoj bolnici u Kardifu, gdje je samo kod jedne osobe do tada zabilježen viši nivo insulina – kod doktora koji je prethodno pokušao da se ubije time što se predozirao insulinom. Kasnije je ustanovljeno da je Elit dala Polu tri prekomjerne doze insulina onog dana kada je imao napad.
Na kraju je bilo prosto previše kritično oboljele djece kako se sumnja ne bi pojavila, kada je petnaestomjesečna Kler Pek umrla od srčanog napada 22. aprila – dr Nelson Porter zahtijevao je da se pozovu Klifton i njegov tim. Kler je ekshumirana, a u krvi ove bebe pronađen je lingokejn – lijek koji se koristi kod odraslih osoba sa srčanim zastojima. Ovakvi rezultati testa, kao i činjenica da je Alit prethodno prijavila da je nestao ključ ormarića u kome se čuva insulin, ali i činjenica da je 25 stranica listova sa evidencijom medicinskih sestara – koje pokrivaju smrti i oboljenja – iščupano, kao i to što je bila prisutna za vrijeme smrti sve ove djece, značilo je da je dvadesetdvogodišnja Elit postala glavni osumnjičeni. Uhapšena je u novembru 1991.
“Bila je to čudna djevojka,” kaže inspektor Klifton.
“Mislio sam to od trenutka kad sam je upoznao. Nije djelovala kao mlada osoba koju policija po prvi put ispituje. Nikada ranije nije bila ni u kakvom problemu. Na njenom licu nije se vidio strah. Bila je poprilično samouvjerena. U intervjuima je vrlo otvoreno govorila o svemu – fudbalu, vremenskim prilikama, bilo čemu što je bilo u vijestima – ipak, kada bi se postavilo pitanje o tome šta se dogodilo u bolnici, nije željela da razgovara.”
Kada je počelo suđenje, Elit je sve više počinjala da liči na ženu sa prihičkim problemima. Forenzički psihijatar Houm Ofisa opisao ju je kao “veoma problematičnu damu”, i otkriveno je da je još od djetinjstva Elit često sebi previjala povrede koje nisu zapravo postojale. Jednom prilikom je glumila simtome napada slijepog crijeva. Odveli su je u bolnicu i operisali, iako je bila savršeno zdrava, a ona je čačkala svoje šavove što je prolongiralo zarastanje.
Tokom jednog drugog boravka u bolnici uhvaćena je kako zagrijeva toplomjer kako bi se očitala viša temperatura. U toku istog tog boravka u bolnici, ubola je sebe u desnu dojku u pokušaju da u sebe ubrizga vodu. Tokom svog rada kao medicinska sestra, priča se da je čuvala ljudski izmet u frižideru “iz šale.” Neumorno je pričala o tome da njen stan uhodi poltergajst. A onda je neko predstavio mogućnost da Beverli Elit možda pati od Minhauzenovog sindroma.
Njemački pisac Rudolf Erih Raspe nije previše izmišljao dok je stvarao lik Barona Munhauzena u svojoj knjizi iz 1785. godine pod naslovom Munchausen’s Narrative of his Marvellous Travels and Campaigns in Russia, već je uzor imao u pravom njemačkom baronu Hironimusu Karlu Fridrihu Frajer fon Minhauzenu. Minhauzen iz pravog života koji se borio za Rusko carstvo u rusko-turskom ratu od 1735. do 1739, bio je poznat u aristokratskim krugovima po svojim lovačkim pričama. On se borio sa krokodilom od 12 metara. Vozio se na topovskom đuletu. Tvrdio je čak i da je išao na Mjesec. Kako je vrijeme prolazilo, njegovo ime, što ne iznenađuje, postalo je sinonim za obmanu.
“Minhauzen” se ovih dana najčešće može čuti kada se raspravlja o kriminalnim aktivnostima koje druge – gotovo uvijek djecu – čine bolesnim, kako bi se izazvalo saosjećanje za nasilnika. Ovaj termin, “Minhauzen sindrom” nije postojao sve do 1951, kada je britanski endokrinolog i hematolog Ričard Ešer iskoristio ovaj opis u medicinskom magazinu The Lancet, a prvo korišćenje termina “minhauzen sindrom preko posrednika” datira iz 1977, kada ga je britanski pedijatar Roj Medou iskoristio kako bi opisao djelo jedne majke koja je svoju bebu trovala solju, ali i druge koja je svoju krv dodavala u uzorak urina njene bebe. Tek sada – zahvaljujući popularnosti Netfliksove serije The Politician, i HBO serije Sharp Objects, ali i dokumentarcu Mommy Dead and Dearest – ovaj poremećaj počinje da se prepoznaje kao bolest.
“Ne mislim da je Beverli bila bolesna,” kaže inspektor Klifton, “osim toga što je bolest to što je željela da bude u centru pažnje. Mislim da je namjerno povređivala tu djecu kako bi ispalo da je ona ta koja je otkila šta nije u redu sa njima, jer bi na taj način skupljala poene za sebe. Radila je to kako bi imala bolju sliku o sebi. Željela je da ljudi za nju kažu da je dobra medicinska sestra. A, da li je namjeravala da ubije tu djecu? To već smatram teškim pitanjem, zato što kada dajete ljekove djeci, svi znaju da, ako ne znate šta radite, postoji dobra šansa da ćete ih ubiti ili makar povrijediti. Mora da je znala da postoje potencijalni rizici koje sa sobom nose njeni postupci.”
Beverli Elit osuđena je u maju 1993. na Vrhovnom sudu u Notingemu. Dobila je 13 doživotnih kazni za svoje zločine. Novine su svoje naslovnice prekrile nazivom “ANĐEO SMRTI”, nadimkom koji će zauvijek dijeliti sa nacističkim doktorom koji je radio u Aušvicu, Jozefom Mengeleom. Prilikom izricanja presude, gospođa Džastis Ledem rekla je Alit da je ona “ozbiljna prijetnja” po druge, i da je malo vjerovatno da će ikada smatrati da je dovoljno bezbjedno da je puste na slobodu. Ona je ostala u Rempton zatvorskoj bolnici u Notingemširu, a od tada postoje izvještaji da je sebe bola spajalicama i da je po sebi polivala ključalu vodu.
Zločini Beverli Elit bili su užasni, ali gotovo tri decenije kasnije medicinska zajednica i dalje ne zna šta izaziva da se Minhauzen razvije kod neke osobe, a znaci koji bi ukazali na to da se ovaj poremećaj razvija takođe nisu najjasniji, kao ni načini na koji bi ovaj poremećaj mogao da se liječi.
“Ne vjerujem da možete učiniti bilo šta u nekoj bolnici da se ovako nešto ne bi događalo”, kaže inspektor Klifton.
“Ukoliko postoji neka sestra koja je loša, to može biti jako teško da se identifikuje.”
