Doći će dani slobode!

Za CdM piše Dušan Pajović

„Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo… To je zemlja nada i očajanja, jave i snoviđenja. Crna Gora nikad nije molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikada nije shvatila zbog čega je ta ljubav grijeh. Zemlja najveće krajnosti – dobokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda.“

U mojoj porodici nije se pričalo ni o naciji ni o politici… Valjda jer su bili prezauzeti preživljavanjem. Sve što sam znao o političkim stavovima ukućana je da su protiv svih vlasti, da su komunisti i da su za nezavisnost. Formirao sam se u sličnom pravcu, a početak tih vrijednosti seže baš do maja 2006. godine. Referendumsko sam dijete – to je moje prvo političko sjećanje.

Tada mi je baba, u pokušaju da mi približi događanja, kazala da se sada bira između napretka i konzervativnosti. Naravno, nije iskoristila baš te termine, ali tako mi je ostalo u glavi. I imao sam upravo taj osjećaj.

Tih dana je u vazduhu bila solidarnost, iskrenost ideja i nada za bolje śutra. Nikad neću zaboraviti te momente, jer u suštini nisam siguran da sam ih ikada više doživio. I možete mi sada intelektualizovati i govoriti o apsurdu pojma suverenosti države na periferiji Evrope, kojoj često ambasade i službe diktiraju sudbinu, ili o utopističkom idealu nepostojanja država. Ali ne, tu emociju koju sam tada osjećao vam ne dam. Ona je samo moja.

Na našem je jeziku nju teško opisati, no Portugalci imaju genijalnu riječ: saudade. Ona označava stanje duboke nostalgije za nečim čega više nema. Danima unazad sam prolazio kroz to: referendum, nada, osjećaj pobjede – nešto što je nekad neđe davno bilo, ali više ne postoji. I razarao me taj simultani osjećaj jake obeshrabljujuće tuge i sjete što se nešto takvo više neće dogoditi.

Iz te melanholije, ili saudadea, me izgleda moglo izbaciti samo Cetinje i pisanje ovog teksta u maloj kolibi na domak Borovika. Gledam ka šumi, u prolazu srećem ljude u crvenim majicama, i ne mogu a da se ne osjetim kao onaj devetogodišnji klinac. Baš sada, u ovom trenutku i ovdje.

Tu emociju nisu uništili ni DPS, ni njihovi tajkuni, ni masovne privatizacije, ni pustošenje zemlje. Vlast je jedno, država drugo. Kako to mnogima još uvijek nije jasno – nisam siguran. Valjda jer je bivši režim radio užasan, a BIA odličan posao.

Ali ovo nije tekst ni o njima, ni o svetosavcima koji bi radije da 21. maj nikada nije došao. Ovaj tekst jedan je od rijetkih koji nije pisan radi spasenja društva, nego radi spasenje sebe… i dječaka zarobljenog u meni koji se raduje nekoj nezavisnosti i napretku. Dijelom sve ovo i radim samo da njega ne izdam… I za sada funkcioniše. Njegujem „iracionalno“ naspram onoga što zovemo „stvarnošću“. Ljepše se osjećam u kotorskom parku, nego u Jardim da Estrela, i više volim Orlov krš nego sintrine dvorce.  Ni najmanje mi ne smeta što je to tako, štaviše – drago mi je.

To je za mene 21. maj. Proces i osjećaj, a ne destinacija. On predstavlja njegovanje vrijednosti zapisanih u prvim rečenicama našeg Ustava. Istina, nikada nisu bile strukturalno sprovedene, ali živimo kao da svakog trena mogu biti. To je ona čuvena trockistička teza permanentne revolucije – ne smijemo se zadovoljiti malim uspjesima, niti pristati na kompromise. Ako je na referendumu dobijena „bitka“, nije „rat“. Proces dekolonizacije, emancipacije i antifašizacije Crne Gore tek predstoji. Kroz istoriju su se te vrijednosti lomile i prelamale nanovo i nanovo, sa raznim usponima i padovima. Nakon ko zna kojeg pada po redu, vjerujem da će osvanuti taj 22. maj, čija zora nikada nije zasijala u punom sjaju. Jebeš saudade, jer kad nešto izgovori Ljubo Čupić – onda mu jednostavno vjeruješ i pičiš naprijed, a baš on je poručio da će doći dani slobode.

Progres obećan 21. maja 2006. godine je neđe u vazduhu, a fašizam će nekada nezaustavljiva rijeka istine povesti u blato, koje će se sliti pravo u trule kutke smetlišta istorije.

Da je vječna Crna Gora!

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)