Predsjednik Momir Milatović ili Jakov Bulatović?

Za CdM piše Dušan Pajović

Istorija se smije konceptu konačnih pobjeda, ali i zasigurno plače nad duplim ponavljanjem farse koja se pretvara u tragediju. Kako sam već pisao, dobili smo apdejtovanu verziju Moma. To je ta ideologija: crkva, trobojka, kapitalizam i “tranzicija“.

Dok mi čekamo raskol između novih Mila i Momira, Milatović je požurio da ovo poređenje zacementira. U svom patetičnom, a opet isprazno birokratskom, tvitu, predsjednik je napisao da će Momir Bulatović ostati zapamćen kao političar koji svoju „ljubav prema Crnoj Gori nije prodavao za lične i porodične benefite, već je život nenametljivo posvetio Crnoj Gori“.

Paaa…. Kako kome. Meni će ipak ostati upamćen kao sluga velikosrpskog nacionalizma i Slobodana Miloševića, i kao krvoločni vođa koji je učestovao u deportaciji muslimana, napadu na Dubrovnik, formiranju logora Morinj i mnogim drugim događajima najmračnijeg perioda novije crnogorske istorije.

Kako će kome Momo ostati upamćen zavisi od naših ličnih svjetonazora. Nekome je velikosrpski nacionalizam majka, a nekom maćeha. Kako se Milatović ponosi da mu je otac bio u SNP-u, te piše hvalospjeve o Bulatoviću koji je govorio da je Mladić heroj, ko je ideološka „majka“ mlađanog bankara – više ne moramo ni da sumnjamo.

Ako, pak, ljubav prema Crnoj Gori Milatović definiše kao podređenost fašističkom režimu tadašnjeg Beograda, a opsadu Dubrovnika kao nenametljivu posvećenost državi – onda su mi dodatno jasna njegova sržna načela.

No, zanimljivo je da je Milatović prilikom TV debate Đukanoviću u predizbornoj kampanji prebacivao umiješanost u ratove, slijeđenje politike Slobodana Miloševića, ekonomski ponor nakon AB revolucije i sve ostalo. Logični slijed događaja navodi na razmišljanje: pa zašto Milu minus, a Momu plus u oksfordskoj sveščici? Bulatović je još više bio uključen u ratna dešavanja. Pa i čuvena pjesma je išla: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče. To su bili sve četnici, Momirovi plaćenici.“

Glavni činilac jednačine je opet, naravno, trobojkom obojan klerofašizam. Sve se može oprostiti ako tancuješ uz Užičko, ali ako si van kola – onda ti je potrebna dekontaminacija. Oprostio bi Jakov  i rat i invaziju i najbrutalnije zločine, pa i ponor ekonomije, samo da je Milo i dalje velikosrbin. Pošto se, za razliku od Moma, kako-tako izvinio i „postao Crnogorac“, onda ništa. Onda je samo diktator.

Pitanje koje se samo nameće je – da li bi Milatović, i ostatak PES-a, bio antikorupcionaški nastrojen da su se na čelo vlasti, umjesto autokratskih neoliberala, korupcijom sistema služili neki ravnogorci?

Jer djeluje kao da današnja vlast jedino žali što je DPS dok je krao puštao Jadranku Barjaktarović umjesto Danice Crnogorčević, i što se za zaposlenje tražila partijska knjižica, a ne „potvrda o prisustvu litijama“.

Baš kao što Slobodanu Miloševiću ne zamjeraju ratove jer ih je počeo, nego jer u njima nije pobjedio; tako DPS-u ne zamjeraju katastrofalnu ekonomsku politiku, nego što je nisu sprovodili uz četničarenje.

To je sve što treba da znate o Pokretu Evropa sad ili, kako ih Boban Batrićević zove, Srbija śutra. Polusvijet koji glumi svijet. Glumci koji glume političare. A ova čitava zemlja im je pozornica.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)