Zašto Vučiću Srbi iz Crne Gore nikad neće biti dovoljno Srbi

Za CdM piše Dušan Pajović

Paraliza sna je stanje koje se dešava kada se probudite usred sna, svjesni, ali ne možete da se krećete ni da govorite. Tijelo i dalje „spava“, ali je um polubudan. Stanje je često praćeno halucinacijama najgore vrste, koje dolaze iz dubine uma. A mnogi opisuju ove fantazme kao demone koji vrebaju iz ugla sobe.

Dok sam mazohistički gledao Ćirilicu  Milomira Marića, nadao sam se da sam samo u paralizi sna. Da su ljudi iz studija samo apsurdne projekcije mog uma. No, za razliku od sna, stvarnost ne mora imati smisla. Tako da su demoni iz ugla sobe med i mlijeko za goste iz studija: Milana Kneževića, Aleksandara Vučića, Ivicu Dačića, Dragana J. Vučićevića i Jelenu Karleušu.

Malo je reći da emisija „nije razočarala“. Pored redovnog sadržaja, poput Njegoša, stereotipa Crnogorca na Vračaru, guslarskih pjesama, „Zeta kao prva srpska država“ i slično; bilo je nekoliko vrhunaca.

Recimo, kad je Vučić je u nekom trenutku za probleme oko postizborne koalicije u Budvi, Kneževiću poručio: završeno ti je to  iliti „rešićemo, rešićemo“. Ili npr. kada je Knežević, vjerujem na zaprepašćenje Danice Crnogorčević, pozvao Karleušu da pjeva u Zeti na Vidovdan. Iako ona, po svemu sudeći, nije imala pojma ko je dotični.

Vjerovatno se, kao i ja prije gledanja, pitate što čini Karleuša u ovoj ekipi. Osim što je postala uvaženi propagandista SNS-a, meni se čini da je njena uloga bila da zamijeni člana URE, vjerovatno Abazovića. Jer je širila je njegov narativ: o opasnosti i hostilnosti „komita“ ili kako ona kaže „komEta“, istom – bratskom narodu i ujedinjenju. A iznijela je i URAško-PESovsku tezu da se rat u BiH ne bi dogodio da su ljudi tamo imali bolje plate.

Ukratko, emisija je većinski tekla u sljedećoj dijalektici: Vučić maltretira Dačića, pa Dačić maltretira Pipuna, pa Pipun maltretira sebe kroz ponižavanje Crne Gore. Vulgarna ilustracija Fukoovog koncepta moći u režiji Televizije Happy.

Koliko god se Knežević trudio da pljuje Crnu Goru, svi oko njega su se trudili da je pljuju još više. Što se on jače upirao da dokaže i kaže da nije Crnogorac – oni su ga zbog „crnogorstva“ maltretirali još više.

Na svaku Pipunovu foru intelektualnog nivoa zbirke viceva za predškolski uzrast „Da pukneš od smeha“, poput nazivanja Crne Gore „bugarskim Montenegrom“ ili „Ambasadistanom“, tu su bili Dačić i Karleuša da poruče da to nije dovoljno, da ga pljusnu po glavi sa pridikama, ponižavanjem i podrugljivim osmjesima.

Koliko god se Knežević trudio da predstavi da nisu svi Crnogorci – Crnogorci, nego da su većina Srbi (u njegovom značenju riječi koji ne podrazumijeva nacionalno, koliko ideološko stanovište), ostali su pokazivali da ne prave baš puno razlike. Za njih su svi ljudi iz Crne Gore samo loši, odmetnuti Srbi: „negatori svojih korijena“ koji predaju Kosovo i priznaju genocid u Srebrenici.

Da bi razumjeli ovo stanovište, potrebno je da pogledamo korpus filozofa Martina Hajdegera i njegov koncept daseina.

Hajdeger svoju teoriju počinje pretpostavkom da svakodnevne prakse ne dozvoljavaju ljudima da budu autentično „svoji“. Da bi to postali – moraju živjeti van tih praksi i zapitati se ko su zaista; odnosno, šta je njihovo biće (dasein). Filozof dalje iznosi da se odgovor na to pitanje dobija tek kad se ljudi okrenu ka smrti. Ključna stvar je da se ka smrti, po njemu, okrećete tek u odnosu sa neprijateljem.

„Neprijatelj je svako ko predstavlja prijetnju za dasein  ljudi i individua. Neprijatelj ne mora biti eksterni, niti je eksterni neprijatelj nužno opasniji. Nekad može djelovati kao da neprijatelja ni nema. Tada je fundamentalni zahtjev neprijatelja pronaći… Ili čak izmisliti, da bi se protivljenje neprijatelju moglo uopšte desiti; da dasein ne bi izgubio oštricu. Potrebno je biti spreman na napad, kultivisati tu spremnost i gledati daleko unaprijed – sa potpunom destrukcijom kao krajnjim ciljem.“ (Heidegger, Being and Truth)

Hajdeger je bio član nacističke partije: ultra-nacionalista i antisemita. Smatra se jednim od ideologa nacističkog režima i kreatora kvazi-intelektualne podloge za pravdanje Holokausta. Prethodni citat se navodi kao inspiracija za genocid nad Jevrejima.

Dakle, kad nema neprijatelja – potrebno ga je izmisliti. U slučaju velikosrpskog režima to su komite i Montenegrini. Kad želite da pronađete biće ili dasein fašisoidne ekspanzionističke politike – potrebno se okrenuti smrti: Srebrenici, Vukovaru, Kninu, Prizrenu, Jasenovcu i Kosovskom boju.

Da bi se opravdalo i održalo ekstremističko djelovanje ono mora postojati u relaciji sa neprijateljem; bila to Crna Gora, Hrvatska, UN, NATO ili Severina. Crna Gora je samo najbolja „meta“ zbog negiranja crnogorske nacionalnosti, suverenosti teritorije, te protivljenja građanskom uređenju društva. „Neprijatelj vreba, pa treba biti pripravan“ je moto svakog autokrate koji se pokušava održati na vlasti.

Kako je ispjevao Darko Rundek:

Ako želiš da se građanin osjeća ugrožen zatrpaj ga informacijama o opasnosti i reci: „U ime tvoga dobra, ombre, tu su norme, standardi, zakoni, porezi, kvake ispred svake zgrade, kamere, alarmi, zaštitne rampe. Rame uz rame s policijom, oni nas čuvaju i štite od lopova, pomahnitalih masovnih ubojica, atentatora, terorista, džihadista. Pogledaj novine, zidove i portale i bit će ti jasno brale da IMA IH!”

Ako pogledaš Ćirilicu, bit će ti jasno, brale, da ima ih.

Ovakav narativ i odnos voditelja i gostiju Ćirilice prema Pipunu može da bude za nauk onim Srbima iz Crne Gore sa dualnim identitetom koji podržavaju Aleksandra Vučića i njegov radikalski režim.

Koliko god se trudili biti „veći katolici od Pape“, za velikosrpske nacionaliste ćete vazda biti provincijalni, nedovoljni, ali praktični pokusni kunići za klepanje po ušima kad se treba pronaći neprijatelj i uspostaviti sopstvena dominacija i disciplina. Samim tim, Vučiću i SNS-u Srbi iz Crne Gore nikada neće biti „dovoljno Srbi“.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)