Za autentičnu crnogorsku ljevicu

 Pišu: Andrej Nikolaidis i Dušan Pajović

Crna Gora je premrežena kolonijalnim uticajima, kako Srbije i Rusije, tako i zemalja Kvinte. Ona je politička, kulturna i ekonomska kolonija čiji je suverenitet, kao i suverenitet njenih građana, tek formalan. Takvo stanje ništa ne demonstrira jasnije od izbora i formiranja vlasti. Građani praktikuju suverenitet tako što glasaju; Srbija i Kvinta (dakle – Sjedinjene Američke Države) vlast nad Crnom Gorom demonstriraju tako što daju upute i vrše pritisak – ko i kako će formirati vlast: tako što nameću svoje tumačenje “volje građana”.

U međuvremenu, crnogorska se politika svodi na, sa jedne strane, takmičenje u služenju Beogradu, a sa druge ubjeđivanje Kvinte – ko je bolji zaštitnik njihovih interesa. “Oni drugi su korumpirani, mi smo vam bolji”.  “Ovi novi lažu, oni nisu iskreni, imaju loše skrivenu prorusku agendu; vratite nas, mi ćemo brže, bolje i poslušnije”, poručuje opozicija.

Crnogorska vlast je služinče Beograda i to je svakome jasno, naročito apologetama vlasti. No, iluzija je da kolonijalni uticaj Srbije može biti pobijeđen pojačanim kolonijalnim uticajem Kvinte. U konačnici, pokazalo se da je svejedno hoće li vlast oktroisati Beograd ili Kvinta.

Odbacujemo bezumno-ciničnu raspravu o tome koja je vrsta neslobode bolja za Crnu Goru.

Crna Gora je pala 1918, voljom velikih sila. Potom je, sinergijom imperijalnih politika Kvinte i Beograda, pala 2020. U međuvremenu je, voljom Beograda, uz prećutnu saglasnost velikih sila, koje su, kako to obično biva, fašizam vidjele kao “manje zlo” od komunizma, pala 1989. I šta je ideja opozicije, kako riješiti problem: tako što nam treba više imperijalne politike?

Sa druge strane imamo istorijsko iskustvo: Crna Gora se nakon 1918. digla zahvaljujući komunistima. Bude li se digla ponovo, to može biti samo zahvaljujući nepokolebljivoj ljevici. Koje, međutim, nema. Čak ni u pomenu. Jer takvu politiku kao neprijateljsku vide i vlast i opozicija.

I u pravu su. Rješenje je jedino lijeva, emancipatorska politika koja bi pomela i vlast i opoziciju, obuzdala krupni kapital koji stoji iza obje te, naravno, egzorcirala imperijalne politike i Beograda i Kvinte. Ako mislite da je to nemoguće, razmislite ponovo. Jer to je već jednom učinjeno: obavili komunisti.

Iluzija crnogorske desnice

Iluzija crnogorske desnice, koja srećom nije mainstream, je da takozvana “nacionalna emancipacija” može biti dovršena selektivno i nezavisno od svih drugih vidova emancipacije: od one ekonomske, preko demokratske do identitetskih – pritom mislimo na čitav spektar identiteta, koji brojem i kompleksnošću daleko prevazilaze onaj nacionalni i religijski, koji nažalost u crnogorskom javnom diskursu funkcionišu kao sinonimi za “identitet”.

Iluzija crnogorske desnice je da “nacionalno i religijsko pitanje” može biti riješeno unutar neoliberalne ekonomske, antidruštvene paradigme.

Cijenu te iluzije Crna Gora plaća od septembra 2020. do danas. I nastaviće je plaćati.

Neoliberalna paradigma je preživjela: samo je promijenila nacionalni predznak i klerikalizovala se.

Crna Gora nikada neće uspjeti da izvede proces dekolonijalizacije uz praktično apsolutnu vlast crkve, uz sveprisutni nacionalizam i konzervativizam. Odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti crnogorski nacionalizam ako bi i on bio u osnovi konzervativan. U sukobu sa velikosrpskim imperijalizmom taj bi nacionalizam nužno izgledao kao malo dijete koje ulazi u blatnjavi ring sa profesionalnim MMA borcem.

Upotrebom primitivnih političkih i društvenih alatki težiti emancipaciji, posao je unaprijed osuđen na propast. Svako ko bi to pokušao, ne samo da bi bio do krvi mlaćen i ponižen, nego bi, svjesno ili nesvjesno, asistirao velikosrpskom nacionalizmu.

Nesposobnost crnogorske opozicije

Da opozicija ne može da kapitalizuje na korupciji i nepotizmu vlasti,  jasno je odavno. Jer i sami su to radili dugi niz godina, pa bi svako insistiranje na borbi protiv korupcije bilo odveć tragikomično. Da Crna Gora ima iole pristojnu opoziciju, ovakva vlast odavno bi bila uzdrmana zbog identitetske opresije i klerikalizacije koju brutalno sprovodi, kao i zbog sluganstva velikosrpskom imperijalizmu.

DPS bi možda umio organizovati kakav koktel, ali protest otpora nikako. Kad nekako i okupe nezadovoljno građanstvo, oni sa bine kukaju o navodnoj propasti NATO-a, ćuteći o propasti ljudi koji stoje ispred njih. Nekada su se ponašali kao srpski, sada bi da budu NATO Spartanci. Njihova ideja da će ih Gospodari vratiti na vlast zato što su im oni bolje služili jednako je iritantna koliko i iluzorna.

Ko bi i kad tim “liderima” uopšte mogao povjerovati?  Dok ponavljaju fraze Miltona Friedmana zvuče kao da bi privatizovali i sopstvenu majku, a ne državu.

Nije li dokaz tome i čitava fama oko popisa, čiji je bojkot planiran samo dok iz istog nisu izbačena pitanja o imovini – koliko ko ima stanova, na primjer. To je bila trgovina: mi se tiho glaskamo na okupaciju i asimilaciju (doduše ne bi ni umjeli glasnije i uvjerljivije), a vi je sprovodite bez diranja naše imovine.

Da sumiramo: jedni imaju rezervnu domovinu, a drugima je imovina jedina domovina.

Ratovi su, pa masovna privatizacija, stvorile DPS-ovu novu klasu oligarha. Jedni su, kada je došlo do promjene vlasti, odradili uno reverse i promijenili stranu. Oni drugi su ostali da “brane” iste boje.

Problem je u tome da su igrači tu samo da prošetaju crvene majice i otvaraju usta na himnu. Sve drugo je po njima previše.  Jer nova klasa koju je DPS odgojio bi sve probleme mogla da riješi sa jedan odsto bogatstva uloženog u progresivne politike.

Ali, kao što svi vidimo – neće. Zato vam milijarder ne može bit mio, ma koje vjere bio. On je upravo postao to što jeste eksploatacijom neujedinjenih radnika ove zemlje i oduzimanjem viška vrijednosti ljudi koji se nalaze na istom tom kvazi-protestu pored njega.

Baš kao što to nisu milijarderi, ni imperijalne sile ne mogu biti vaši prijatelji. Ono što crnogorska “politička elita” sebi objašnjava kao prijateljstvo i savezništvo, nije drugo do klasično služenje. Ako to “eliti” nije jasno, neka se osvrne oko sebe. Kako su ih digli, tako su ih bacili. Zamijenili su ih novima, čim su se pojavili oni koji su jasno saopštili da su spremni da služe. Uostalom, prije nego što su postali “zaštitnici EU vrijednosti i NATO”, mislili su isto kao novi zaštitnik evropskih i NATO interesa – Andrija Mandić.

Kada čujemo sintagmu “naši zapadni prijatelji” naš smijeh se ori brdima. Baš tako, “naši zapadni prijatelji”, rečeno nam je, batleri i sobarice oslovljavaju plemstvo u grofoviji Jorkšir.

Kuda dalje i što da se radi?

Borba će biti duga i mučna. Za njen uspjeh nema garancija. Ukoliko pak te borbe ne bude, propast je garantovana.

Svako ko uđe u tu borbu zna da će biti javno sramoćen, poneko procesuiran, neko i osuđen. Svako ko u borbu ne uđe, spoznaće kako je teška svijest o vlastitom kukavičluku.

Ne postoji brzo rješenje. Takozvana “suverenistička politička elita” neće se, niti treba, vratiti na vlast. Čak i da je takvo što moguće, to ne bi riješilo ništa. Kao što, pokazalo se, ništa trajno nisu riješile ni naše “istorijske pobjede” – ni referendum 2006, a još manje ulazak u NATO 2017. Crnogorska politička elita, shodno svojoj neoliberalnoj ideologiji, povjerovala je da su ta dva datuma označila kraj istorije. Vjerovali su Fukujaminoj propagandi i onda kada je vlastitu tezu, kao empirijski potvrđeno pogrešnu, odbacio i on sam.

Umjesto što troši energiju na smišljanje načina kako da se vrati u milost svojih “zapadnih prijatelja”, vjerujući da je apsolutna pokornost put ka milosti, crnogorska opozicija bi, za početak, trebala odustati od pokušaja da kontroliše i modelira takozvani “crnogorski pol političkog polja”.

Na tom polju, naime, postoji ogroman prazan prostor za djelovanje autentično lijeve, dakle klasno, nacionalno, identitetski i ekološki svjesne, progresivističke partije/pokreta. Autentična ljevica je građanima Crne Gore tradicionalno najbliža politika. Takva partija ne bi morala kucati: vrata za nju su širom otvorena. Ideja socijalne pravde je duboko istorijski i kulturološki ukorijenjena u crnogorskom društvu. Iz tog razloga, građanke i građani Crne Gore objeručke su prihvatile/i komunizam. Autentična ljevica je jedina ideja koja se uspješno može suprotstaviti klerikalizaciji društva, protiv koje su NGO-politike i ponavljanje fraza o “sekularnosti” očito nemoćne. Sa druge strane, jasno je da postoje glasači koji žele progresivnije politike – o tome svjedoči rezultat prevarantskog, lažno progresivno-zelenog projekta URA na izborima 2020.

Istinska ljevica građankama i građanima mora obećati i donijeti pravdu. To između ostalog znači eksproprijaciju pokradenog, progresivno oporezivanje bogatstva, izdašna davanja za one u potrebi i više radničkih prava, naročito u zemlji u kojoj još nisu umrli svi koji se sjećaju radničkog samoupravljanja. Znači, dakle, konkretne i hrabre odluke, a ne verglanje o “pravnoj državi”  koja služi kao supstitucija za pravdu – koja je, zapravo, čuvar društvene nepravde. Upravo su lažna “pravna država” i lažna “demokratija” poslužile da bude uspostavljen sistem u kojem jedan odsto populacije kontroliše bogatstvo i političke procese, očekujući da 99 odsto preostalih pokorno učestvuje u travestiji koja se agresivno nameće kao jedini mogući, pa i “najbolji” od svih sistema.

DPS, SD i SDP nisu lijeve partije. DPS je catch all partija koja pokušava da prekrije više dijelova političkog spektra, dok služi krupnom kapitalu; SD se kreće oko centra, a SDP je nešto više ka lijevom centru od njih. Lijeve politike koje predlažemo podrazumijevaju i otklon od njihove tzv. socijaldemokratije koja održava sistem tlačenja, kao i od desnice svake vrste.

Istinski lijeve partije/pokreti, međutim, moraju nastati kao autentična reakcija građanki/građana, ne kao još jedan DPS-ov projekat tragikomičnog političkog inžinjeringa.

Ako za ponovno rođenje autentične lijeve politike u ovom trenutku ne postoje preduslovi, a čini se da ne postoje, valja raditi na njihovom stvaranju. Umjesto na maštanje o “brzom povratku na staro” – što bi, čak i da je moguće, bila tek još jedna katastrofa – energiju valja trošiti na stvaranje pretpostavki za autentično novo.

To, prije svega, podrazumijeva sljedeće:

• Novu svojevrsnu Korčulansku školu

Mjesto đe bi se okupljali akademski radnici, aktivisti, filozofi, sociolozi, politikolozi i psiholozi, koji bi zajedno sa drugim građanima i građankama učestvovali u debatama kroz koje bi se rađale nove ideje za reorganizaciju društva, prilikom čega bi se dodatno i samo društvo edukovalo i guralo naprijed.

Jedan od osnivača nekadašnje Korčulanske škole je o njoj napisao: “otvorena razmjena mišljenja, slobodna i kritička diskusija o bitnim problemima naše savremenosti i života današnjeg čovjeka, često puta bila je to pasionirana obrana i obrazloženje vlastitih uvjerenja i sukob angažovane misli, bez čega nema pravog misaona i društvena razvitka. Tako možemo reći da je Korčulanska ljetna škola odmah po svom osnivanju i već u prvim svojim sesijama, umjesto akademske pouke u užem smislu kako je zamišljena, postajala društveni događaj prve vrste.”

Ako bi se iz ovoga izrodila neka partija koja bi zagovarala lijeve, emancipatorske i dekolonijalne ideje društvene jednakosti – super. Ako ne, ponovo bi imali dovoljno jako građanstvo koje bi se moglo oduprijeti raznim antiemancipatornim strujama.

• Građanska neposlušnost

Kada ne postoje institucije, sistem i socijalna mreža – otpor, samoorganizacija i bunt su jedino što ostaje. Martin Luther King je kazao da je moralna odgovornost kršiti nemoralne zakone, a slučaj Rose Parks to najbolje pokazuje. Ova crnačka aktivistkinja je odbila da “poštuje” rasnu segregaciju i da ustane iz djela autobusa predviđenog za bijelce. To je bila njena moralna obaveza. Njena neposlušnost dovela je u konačnom – izazivajući čitav niz događaja, sve veći od većeg – do ukidanja rasne segregacije. Tako i mi imamo obavezu da ne dozvolimo bagerima da tokom nekog novog, a neizbježnog, Belvedera uništavaju imovinu građana koji praktikuju svoja politička prava, da sutra ruše Mauzolej, buše Jadran ili sprovode rijeke u cijevi.

OK, “Crnogorci ne ljube lance”, no u ovim vremenima dužnost je vezati se lancima za neki od živih ili neživih objekata da bi se spriječio dalji ponor i urušavanje vrijednosti koje su nam važne. Na taj način, mreža lanaca postala bi zaštitna mreža koju vlasti ne bi mogle pokidati.

Pokušaj crnogorske nacionalne inteligencije da “nacionalno i crkveno pitanje” riješi kohabitacijom sa koruptivnim, nedemokratskim, antiemancipatorskim politikama, a u ime “višeg cilja”, završio je spektakularnim neuspjehom. Tako će završiti i slično struktuirani pokušaj sljedbenika velikosrpske ideologije da pokore Crnu Goru i trajno je učine dijelom beogradskog lokalnog imperija, koji je na djelu.

Politika izbora manjeg zla, empirijski dokazano, ne funkcioniše. Umjesto politike “manjeg zla” i straha, što su parametri desne politike, Crnoj Gori je potrebna politika nade – a na njoj počiva ljevica. Neoliberalna politika kolonijalne posluge, neovisno od toga kojem centru imperijalne moći služi, stvara ekonomsku i društvenu paradigmu koja je osuđena na propast.

To podrazumijeva za Crnu Goru posve nove, nekonvencionalne  vidove političkog djelovanja. Podrazumijeva: horizontalnu i demokratsku, umjesto vertikalne i autoritarne organizacije; borbu protiv represije države, umjesto oslanjanja na “snagu države”; kooperaciju umjesto kompeticije; borbu protiv krupnog kapitala, umjesto oslanjanja na taj kapital; internacionalizam umjesto sluganstva i zatvorenosti; učenje iz iskustva dekolonijalnih borbi nacija Globanog Juga, umjesto papagajskog ponavljanja fraza proizvedenih na imperijalnom Globalnom Sjeveru.

Proces će biti dug i mučan. Podrazumijeva i rađanje svijesti kod građanki i građana o tome da su oni kojima se divite i koje podržavate vaši porobljivači, a oni koje prezirete kao manje vrijedne vaše sestre i braća po borbi.

Jedan svijet, jedna borba. Jedna Crna Gora, jedna borba.

Građanke i građani Crne Gore, kao i sva bića, zaslužuju slobodu. Izbor između unaprijed zadatih parametara označenih kao “a)” i “b)” nije slobodan. Nužno je napustiti logiku lažnih binarnih opozicija. Tamo gdje vas pozivaju da se odredite između “a)” i “b)”, jedini odgovor je da odbacite ponuđeni izbor i sami ispišete svoj odgovor pod “c)”. Dok, pritom, učestvujete i u samom kreiranju postavljenog pitanja.

Samo to je istinska sloboda.