Ko je moralniji, vjernici ili nevjernici? Što kaže nauka?

Hrvatske konzervativne stranke u nedavnoj su predizbornoj kampanji za Evropski parlament nastojale profitirati na antiimigrantskim i vjerskim temama. Najavljivale su upisivanje hrišćanske baštine u vrijednosti EU kroz izmjenu njenih temeljnih ugovora, što bi, kako su tumačile, među ostalim, trebalo stvoriti pretpostavke za odbacivanje rodne ideologije. Poručivale su: “Rodna polja da, rodna ideologija ne!” itd, piše novinar Indexa Nenad Jarić Dauenhauer.

Te su poruke s jedne strane igrale na kartu ugroženosti hrišćanske Evrope useljavanjem stranaca, posebno iz islamskih zemalja, dok su s druge nastojale stvoriti utisak da lijeve stranke nisu pravi čuvari enropske hrhšćanske baštine i vrijednosti.

Štoviše, na nekom dubljem nivou igrale su na kartu percepcije da bez religioznosti ne može biti ni morala jer bez boga ne može biti ni podsticaja za moral niti nekoga ko bi ga propisao.

To je populizam

Sociološkinja religije prof. dr. sc. Ankica Marinović s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu kaže da se religija često pojavljuje kao identitetska osnovica političkih stranaka i pokreta.

„Pritom se stranke pozivaju na hrišćanski identitet, ali bez aktivnog odnosa prema vjeri. Radikalna desnica u nekim zemljama razvijene Evrope, mada se poziva na hrišćanstvo, nema nikakve veze s Crkvom ni s religijom. To je populizam koji svodi religijsko na identitetsko, uglavnom u svrhu borbe protiv uticaja islama u Evropi. Radi se o populističkoj instrumentalizaciji hrišćanskog identiteta“, kaže Marinović.

Pozivanje na religiju je najlakši put do birača

Ističe da u tradicionalno većinskoj katoličkoj Hrvatskoj političke stranke s desne strane spektra pretpostavljaju da je pozivanje na važnost katoličkog identiteta najlakši i najsigurniji put do birača.

„Svi odreda veliki su katolici. U kampanjama se pozivaju na hrišćanske vrijednosti, dok im istovremeno na vidjelo izlaze razne afere koje svjedoče o tome da ih se uopšte ne drže“, tumači.

Čak i ateisti manje vjeruju ateistima

Tu se nameće pitanje što kaže nauka o uticaju religije na moralnost – jesu li vjernici stvarno moralniji od ateista, kao što to vjernici rado tvrde, i je li istina da moralnost ne može postojati bez religioznosti?

Zanimljivo je da istraživanja pokazuju da u takve teze u nekoj mjeri vjeruju čak i ateisti. Naime, jedna studija objavljena u časopisu Nature Human Behaviour, koju su 2017. sproveli antropolog Dmitris Xygalatas s University of Connecticut i njegovi saradnici, pokazala je da su u skladu s kulturološkim evolucijskim teorijama religije i morala ljudi u većini analiziranih zemalja (iako ne u svim) ekstremno kršenje morala smatrali svojstvenijim ateistima nego vjernicima.

Pritom se pokazalo da su antiateističke predrasude bile prisutne čak i među ateističkim učesnicima ispitivanja, iako u manjoj mjeri.

„Ukorijenjena moralna sumnja u ateiste sugeriše da snažan uticaj religije na moralna prosuđivanja i dalje postoji, čak i među nevjernicima u sekularnim društvima“, zaključili su autori u radu.

Studije moralnosti

Međutim naučna istraživanja pokazuju da takve predrasude u stvarnosti nemaju ozbiljnih temelja.

U jednom razgovoru objavljenom 2017. na stranicama University of Connecticut Xygalatas je, komentarišući nalaze svoje studije, rekao da su njeni rezultati zanimljivi u kontekstu činjenice da „podaci američkog Federalnog ureda za zatvore sugerišu da je daleko manja vjerovatnoća da će ateisti počiniti zločine nego religiozni ljudi“ te da „u svijetu najmanje religiozne zemlje imaju najnižu stopu kriminala“.

Zaista, zemlje s najnižim stopama religioznosti poput Islanda, Norveške, Češke, Japana i Švedske istovremeno su i zemlje s najnižim stopama kriminala.

S druge strane SAD ima više stope religioznosti i više stope kriminala u poređenju s mnogim drugim razvijenim zemljama, posebno kada je riječ o nasilnim zločinima.

Xygalatas priznaje da je to korelacijski dokaz.

„To ne znači da će to što je neko ateista voditi do toga da će činiti manje zločina. No intuicija koju naša studija otkriva, da su ateisti nemoralni, definitivno nije podržana stvarnošću“, poručio je.

Naučna istraživanja vjernika i nevjernika

U prilog tom zaključku govore brojna istraživanja vjernika i ateista u različitim aspektima moralnog ponašanja, od davanja dobrotvornih priloga, preko varanja na ispitima do pomaganja strancima u nevolji i saradnje s anonimnim ljudima.

Kako bi u takvim istraživanjima došli do uvjerljivih rezultata, istraživači su se prvo morali usaglasiti oko definicije moralnosti te oko toga kako je najbolje mjeriti.

Što je moral?

Ara Norenzayan s Katedre za psihologiju na Univerzitetu British Columbia u naučnom radu ‘Čini li religija ljude moralnijima’ piše da evolucijska perspektiva vidi ljudsku moralnu psihologiju, baš kao i religiju, kao prirodni fenomen koji je konvergentan proizvod genetskog i kulturnog naslijeđa. Stoga se na najširem nivou može reći da moral čine “međusobno povezani skupovi vrijednosti, vrlina, normi, praksi, identiteta, institucija, tehnologija i razvijenih psiholoških mehanizama koji funkcionišu zajedno kako bi suzbili ili regulisali lični interes i učinili zajednice mogućima”, što je definicija Jonathana Haidta iz knjige Pravedni um iz 2012.

Norenzayan ističe da je u tom smislu moral usko povezan s pitanjem kako velike zajednice, u kojima se ljudi međusobno ne poznaju, mogu biti povezane te kako mogu rješavati problem situacija u kojima pojedinac koristi resurse ili beneficije zajednice bez donošenja ili učestvovanja u njihovom stvaranju, što može smanjiti ukupnu učinkovitost i moral grupe.

Takve definicije religije i morala u skladu su s istorijskim i arheološkim nalazima te na njima utemeljenim teorijama prema kojima su se religije s velikim bogovima koji nagrađuju moralnost i kažnjavaju nemoralnost počele javljati kada su ljudi počeli formirati velike zajednice u kojima se ljudi nisu međusobno poznavali. Prije toga nije bilo potrebe za moralizirajućim bogovima jer se u malenim plemenskim zajednicama povjerenje u druge, neophodno za saradnju, lako sticalo na temelju reputacije.

Pronalaženje odgovarajuće metode

Za pouzdana istraživanja povezanosti religioznosti i morala bilo je neophodno pronaći najbolje metode kojima se oni mogu mjeriti.

Vassilis Saroglou s Université catholique de Louvain istakao je u časopisu Psychology of Religion Newsletter da je „kontrast između ideala i samopoimanja religioznih ljudi s jedne strane i rezultata studija koje koriste druge istraživačke strategije s druge toliko velik da istraživači mogu biti u iskušenju posumnjati u moralno licemjerje kod religioznih ljudi“.

Naime, brojna ispitivanja pokazala su da vjernici pretjeruju kod samoprijavljivanja prosocijalnih moralnih ponašanja, kao što je na primjer davanje donacija, kako bi se prikazali u boljem svjetlu, kako za druge, tako i za sebe same. Naučnici su stoga u svojim istraživanjima počeli izbjegavati ankete utemeljene na samoprijavljivanju i počeli sve više koristiti tehnike koje uključuju tzv. kognitivno pripremanje (engl. priming).

To je tehnika eksperimentalne psihologije u kojoj se određenim podsjetnicima – suptilnim ili subliminalnim slikama, riječima ili porukama, aktiviraju religiozne misli učesnika, a oni potom učestvuju u različitim zadacima i igrama iz bihevioralne ekonomije, u kojima se prosocijalno ponašanje može mjeriti u kontrolisanim uslovimama. Ideja je da ako religiozno razmišljanje ima neki učinak na prosocijalne tendencije, tada bi eksperimentalno indukovani suptilni vjerski podsjetnici trebali povećati prosocijalno ponašanje kao što je velikodušnost prema strancima te smanjiti antisocijalno kao što je varanje i sebično ponašanje.

Što su pokazali rezultati?

Tako postavljene studije pokazale su da ne postoji značajnija povezanost između religioznosti i moralnosti.

Na primer, u jednom eksperimentu odrasli učesnici bili su nasumično raspoređeni u tri grupe: jedna je bila pripremana bremenitim religioznim terminima kao što su bog, božansko i duh; druga svjetovnim kao što su građanski, porota i policija; dok je treća, kontrolna, bila izložena potpuno neutralnim terminima.

Nakon pripreme, svaki učesnik igrao je anonimnu dvostruko slijepu igru diktatora. To je eksperiment u psihologiji i ekonomiji koji se koristi za proučavanje altruizma i poštenja. U igri jedan učesnik (diktator) dobija određenu sumu novca i mora odlučiti koliko će zadržati za sebe, a koliko će dati drugom učesniku, primaocu, koji nema uticaja na njegovu odluku. Ova igra pomaže istraživačima da shvate kako ljudi donose odluke o dijeljenju resursa i koliko su spremni biti velikodušni u situacijama kada nema posljedica za njihovu sebičnost.

Rezultati su pokazali da su ulesnici u vjerski pripremanoj grupi dali gotovo dvostruko više novca drugima u poređenju s kontrolnom grupom.

No posebno je zanimljivo da je igrupa koja je bila pripremana sekularnim terminima, kao što je “policija”, pokazala isti obrazac kao i religijski pripremana, što ukazuje da sekularni mehanizmi, kada su dostupni, takođe mogu podsticati velikodušnost.

Pripremanje vjerskim konceptima povećalo je davanje u igri diktatora. No temeljni sekularni koncepti imali su uporediv učinak.

Drugi poznati primjer sličnog istraživanja s pripremama je “Studija dobrog Samarićanina”. U njoj su istraživači pratili ko će stati da pomogne povrijeđenoj osobi koja je ležala u uličici kojom su morali proći. Otkrili su da intrinzična religioznost u tome nije igrala nikakvu ulogu, čak ni kada su učesnici testa imali zadatak da nakon prolaska kroz uličicu održe govor o dobrom Samarićaninu, što je snažna religiozna priprema. Naprotiv, neki spoljni činoci poput kašnjenja na izlaganje, imali su mnogo jači uticaj na odluku o pomaganju od religioznih uvjerenja.

Slična otkrića potvrđena su u brojnim drugim laboratorijskim i terenskim studijama.

Sve u svemu, pokazalo se da u studijama s dobro kontrolisanim uslovima nema veće razlike u moralnom ponašanju vjernika i ateista i da religioznost ne utiče bitno na moralnost.