Udovica kantautora Đorđa Balaševića, Olivera Balašević, nakon smrti popularnog muzičara ostala je da živi u njihovom porodičnom domu u Novom Sadu.
Olivera Balašević s vremena na vrijeme na društvenoj mreži Instagram sa svojim pratiocima podijeli poneku fotografiju, a sada je ugostila novinare u njihovoj omiljenoj pekari u Novom Sadu.
“Trenuci provedeni sa njim su zapravo decenije… Trenuci bez njega su okean tišine i teško da ih možemo preimenovati! Ali i sa Titanika ima preživjelih, a kako ne bi bilo sa ‘Bijele lađe’ Panonskog mornara, mog Đorđa?! Naša djeca i ja smo hrabro prihvatili neminovnost. Ne prođe dan, a da se ne pusti suza, onako dječje kroz smijeh prisećajući se života i odrastanja uz njegovu ljubav, brižnost, duhovitost… “, priča Olivera za medije.
Đorđe nedostaje mnogima, a ne samo svojoj porodici.
“Đole je i nedostajanje implementirao u svoje trajanje, stoga i taj osjećaj nedostajanja postoji samo kao još jedan parametar njegovog trajanja. Porodica je, uz sve intimne napore, ostala svjesna da je svjedok jedne etape koju neki ljudi (ne sasvim opravdano) nazivaju prazninom. Uspjeli smo da se konsolidujemo i osnujemo Fondaciju Balašević kao jedinu adresu koja razmatra i selektuje inicijative i prijedloge koji bi podrazumijevali korišćenje autorskog djela pod imenom, kako rekoste, balaševićevaca”, priča Olivera.
Ona se osvrnula i na njihove šetnje pored Dunava.
“U Novom Sadu smo, evropskoj prijestonici kulture. Sa riječju “kultura” prvi put sam se susrela u petom razredu na času poznavanja prirode kada nam je nastavnica predstavljala žito, ovas, ječam i ostale žitarice kao poljoprivredne kulture. Odrastali smo i prihvatili ovu riječ tako, zdravo za gotovo, i zaboravili da sve na ovom svijetu, pa i kultura, potiče iz sjemena. Za Novi Sad titula evropske prijestonice jeste dvostruka, s obzirom na to da je on i kao vojvođanska prijestonica – sinonim za raskošnu žitnicu. Žao mi je što u programu obilježavanja “Evropske prijestonice kulture” nismo mogli da vidimo nagovještaj i te kulturne činjenice, koja traje drastično duže od ove manifestacije.
“Recimo da smo danas u pekari Violeta pomalo i zbog toga. Na sentimentalnom sam proplanku svoje mladosti, negdje poslije TV Dnevnika, sa već dobro podešenim uhom za zvižduk pod prozorom svoje studentske sobe. U sam smiraj gradske vreve (tad bi gradska vreva utihnula dosta ranije), Đorđe i ja bili bismo jedini šetači kraj Dunava (kanda i on sa gradskom vrevom malo uspori?), a Kej bi odzvanjao mojim smijehom, koji bi Đorđa sve više motivisao da priča i karikira svoje anegdote i dosjetke iz školskih dana, sve ostavljajući onu najsočniju za posljednje metre Keja, baš pred oficirskom Kulom, da bih na tom mjestu prasnula u smijeh, a on bi mi stavio ruku preko usta govoreći: “Tiše, ovdje stanuju vojna lica, ako nas čuje neki oficir – gotovi smo”.
“Svaka od tih šetnji bila je praćena oblakom mirisa svježeg peciva i kada bih ga začuđeno pitala otkud mu toplo i svježe pecivo, rekao bi mi da se takve perece u to doba mogu pronaći jedino na Temerinskom drumu u pekari Violeta, čuvenoj po tome što bi odocnjelim momcima pekari iz noćne smjene džentlmenski kroz odškrinuti šalter doturali mirisni, tek ispečeni džoker za usnule djevojčice koje osluškuju zvižduk”, navodi ona.
“Prvi komadi hljeba koje smo Đorđe i ja zajednički pojeli pripremljeni su u ovoj pekari. Prije nego što ću svoje Dvorište zamijeniti studentskom sobom, moja mama, koju sudbina nije nagradila pogledom kroz veo na svoj budući život, kao malu bi me neodoljivo podsjećala na nevjestu kada god bi tijestom, prozirnim poput tila, zavrtjela iznad svoje glave. To je bilo tijesto za pitu krompirušu, a od njegovih okrajaka koje bi pržila na ringli pravila je “prženice”, i uprkos tako jednostavnom nazivu, danas mi nije jednostavno da objasnim ukus djetinjstva koji, srećom, nikada nije nestao.
“Mamine ‘prženice’ iz djetinjstva podijeljene sa bratom, kao i perece iz mladosti pojedene sa mojim Đordem na Keju, sve me više uvjeravaju da je recepte za pripremanje jednostavnih peciva lako formulisati, međutim, kako objasniti onu sinesteziju… Onaj sentiment koji neprestano opominje da su mirisi i ukusi nekih peciva jednostavno neponovljivi i da nije više riječ o hrani već o mirisima i ukusima uspomena”, ispričala je Olivera u emotivnoj ispovijesti.
