Udruženje profesora Biblios: Odakle i zašto je počela medijska hajka na prosvjetne radnike?

Udruženje profesora crnogorskog – srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti “Biblios” reagovalo je povodom, kako su saopštili, povodom brojnih negativnih komentara i stavova o radu nastavnika iznijetih u medijima.

Njihovo reagovanje prenosimo integralno:

Ovih dana se mogla čuti lavina neosnovanih optužbi na račun crnogorskih prosvjetara, što je učinilo da se zapitamo: „Odakle i zašto je počela medijska hajka na prosvjetne radnike? Da li je u pitanju manjak novinarskog profesionalizma, želja za senzacijama ili potreba za kakvim-takvim popunjavanjem medijskog prostora?“ Problem je u tome što o našem radu i našoj stručnosti raspravljaju ljudi bez kompetencija iz oblasti obrazovanja. Oni debatuju u medijima, učestvuju u radu komisija koje donose odluke kako će se raditi u školama, a da pri tome ni u jednom tijelu nema nastavnika, niti naših predstavnika. Začuđeni takvim odnosom prema nama, odlučili smo da se obratimo javnosti.

Bez namjere da se pravdamo bilo kome, podsjetićemo na radne obaveze profesora maternjeg jezika i književnosti. Čas u trajanju od 45 minuta samo je kruna našeg rada, dok je ostali dio za laičku javnost nevidjiv. U opis našeg posla spada: pripremanje časova, ispravljanje pismenih i kontrolnih zadataka, pregledanje domaćih zadataka, priprema za rad na školskoj lektiri, organizovanje školskih takmičenja, ocjenjivanje eksternih provjera znanja kao i priprema učenika za polaganje polumature/mature, rad na dodatnoj i dopunskoj nastavi.

Rad na vannastavnim aktivnostima takođe je naša obaveza. Nijedna školska priredba, javni nastup, obilježavanje različitih međunarodnih praznika, posjeta sajmovima, bibliotekama ili takmičenje na literarnim konkursima, poetskim večerima, izrada školskog časopisa, ne mogu proći bez profesora maternjeg jezika. Sve ovo podrazumijeva vođenje nekoliko različitih sekcija koje iziskuju boravak u školi i pripremanje kod kuće, a rad na ovim i sličnim aktivnostima nije plaćen. To nam ne smeta da s puno ljubavi i u korist naših učenika radimo najbolje što možemo. Često ulažemo i sopstvene resurse, jer većina škola nema mogućnost da podrži sve aktivnosti koje želimo da priuštimo učenicima.

OKontinuirano praćenje učeničkog rada i vođenje bilješki o tome, zapažanja o svakom učeniku ponaosob kako bi njihovo opisno vladanje i odnos prema školskim obavezama bili uredno zavedeni na kraju polugođa i školske godine, poslovi su koji, takođe, prate nastavni rad.

Osim nastave, obavljamo i ogroman administracijski posao koji nije nevažan, ali bi mogao biti jednostavniji. Pa i kada formalno nijesmo razredne starješine, po samoj prirodi predmeta, mi to uvijek jesmo. Spremni smo da saslušamo djecu i da im pomognemo noseći sa sobom njihove radosti, tuge, probleme i teške životne priče.

Mnogo se govori i o prinuđenosti roditelja da plaćaju djeci privatne časove. Poznato je da učenici u školi imaju mogućnost pohađanja i dodatne i dopunske nastave. Pitanje je zašto na ove časove ne dolaze redovno i gdje to traže oslonac? Ukoliko učenici posjeduju radne navike i adekvatnu motivaciju (u čemu veliku ulogu imaju i roditelji), nije nemoguće savladati gradivo i na času.

Smatramo da je glavni i najveći problem u tome što je broj časova maternjeg jezika i književnosti na nedjeljom nivou smanjen na minimum. Dok se kod nas ovaj predmet izučava sa 4 časa nedjeljno od V do IX razreda, na istom uzrastu, u razvijenim zemljama Evrope, ovaj broj časova se kreće od 8 do 12. Za donošenje takve odluke struka i stručnjaci nijesu konsultovani. Vjerujemo da bi povećanjem broja časova efikasnost nastave i zajedničkog rada u školi značajno porasla. Isti efekat bi imalo i mijenjanje udžbenika koji takođe imaju nedostataka.

Da li se neko, u čitavoj situaciji izazvanoj pandemijom, zapitao imamo li mi uslove za rad od kuće? Imamo li neophodnu tehniku, odgovarajuću prostoriju? Kako usklađujemo svoj rad sa radom svoje djece koja istovremeno imaju nastavu i kojima je isto tako potrebna pomoć u učenju? Gdje se izgubio naš privatni život? Neki od nas su radili cjelodnevno – i onlajn i u školi! To je, uz sve osnovne obaveze, podrazumijevalo i beskonačnu individualnu prepisku sa učenicima i roditeljima, često do kasno u noć.

Iznenađeni smo odnosom pojedinih roditelja koji, obrazovani ili ne, svoju obavezu da sarađuju sa nastavnicima shvataju kao pravo da procjenjuju naš rad i miješaju se u nastavnički poziv. Vjerujemo, ipak, da više ima onih koji poštuju nastavnički poziv i imaju razvijenu svijest o bremenu koje on nosi. Iznošenje dezinformacija, generalizovanje, optuživanje prosvjetnih radnika za nerad i učeničko neznanje od strane pojedinih medija i roditelja, nikome nijesu u interesu, a najmanje u interesu učenika. Smatramo da na unapređenju obrazovnog sistema i stvaranju škola u kojima će svima biti dobro treba raditi zajedničkim snagama, međusobnim uvažavanjem, razumijevanjem i podrškom.