Omerta

Piše

Đorđe Šćepović

Nema ničeg herojskog u ćutanju naših junaka. Posvećenog, asketskog, pa i nadnaravnog da, ali herojskog ni u naznakama. Naivni će olako uzeti zavjet ćutanja koji su pred sebe postavili mnogi crnogorski intelektualci. Ali, tišina iziskuje moguće i veći napor nego govor. Zamislite da od 30. avgusta nijeste izgovorili ni riječ?! Jednu jedinu. Osim možda ono nužno, takoreći obavezno, kada vas, recimo, ukućani upitaju jeste li za čaj ili za kafu, ili kad uđete u lokalnu prodavnicu pa na kasi ipak morate odgovoriti da li plaćate karticom ili kešom.

Nije kasirka crnogorska javnost pa da vas razumije, i da vam dozvoli ćutanje! Ostatak vremena možete provesti u tišini. Niko neće narušiti vašu posvećenost odsustvu govora! Da sam kadar pozajmio bih Kafkinog Umjetnika u gladovanju i napisao Umjetnika u tihovanju.

Da sam kadar ja bih bio Aleksa, a Franc, recimo, Mica Kozlik, pa bih zapisao: “Osim gledalaca koji su se smjenjivali, postojali su i stalni čuvari što ih je birala publika, začudo obično mesari, koji su, uvijek po trojica zajedno, imali zadatak da i danju i noću motre na umjetnika u tihovanju da slučajno na neki tajni način ipak ne govori. Ali to je bila puka formalnost, uvedena radi umirenja gomile, jer posvećeni su dobro znali da umjetnik u tihovanju za vrijeme tihovanja nikada, ni po koju cijenu, čak ni pod prinudom, ne bi izustio ni riječ; to je zabranjivala čast njegove umjetnosti.” I zaista, našim junacima, našim umjetnicima u tihovanju, nije potrebna bilo kakva straža. Oni nikada neće prekršiti svoj zavjet ćutanja. A ako bi me neko nakon objavljivanja moga Umjetnika u tihovanju i uhvatio u Kafkinom dvorištu, s rukama u njegovom tekstu, potegao bih nepobitan argument Aleksinih branilaca i slavodobitno uskliknuo: Nijesam ja prepisivao, Kafka je!

Nema ničeg herojskog u ćutanju naših junaka. Nije to ćutanje dječaka Slavoljuba Kovića kojem su ljotićevci bajonetom urezali petokraku u čelo! Dječaka partizana kojeg su danima mučili, i koji nije progovorio! Onda su ga i strijeljali. Naši pisci, slikari, pojci, predśednici akademija, zavoda, profesori univerziteta i ostali radnici u kulturi i nauci nijesu Slavoljub Ković. Njihovo ćutanje je ćutanje onih koji su bajonetom crtali zvijezdu petokraku.

Takva je priroda njihovog muka. Grobna tišina koja je koncem avgusta ispunila javni prostor je tišina kukavice, nikako heroja koji sa svojih sedamnaest godina ispisuje istoriju podvižništva! O takvima niko nikada neće napisati Poemu o ćutanju, kakva je napisana u čast Slavoljuba Kovića. Jer takvi ćute pred onima koji danas vaskrsavaju nasljeđe ubica Slavoljuba Kovića. Nema razlike između onoga koji ćuti na fašizam i onoga koji fašizam pokušava predstaviti kao slobodu pristiglu nakon 75-godišnjeg ropstva. Zapravo ima, za ovo drugo je ipak potrebna hrabrost.

Kako prekinuti omertu crnogorskih umjetnika u tihovanju? Pada mi na pamet skeč Pajtonovaca u kojem iskušenik zavjetovan na ćutanje godinama ćuti, a onda ga jedan od trapavih prolaznika nagazi i ovaj jaukne! Da pokušamo?