Priroda i društvo, draga djeco

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Agamben u “Otvoreno – Čovjek i životinja” piše:

“Pčela, vilin konjic ili muha, što ih promatramo kako lete pokraj nas tijekom sunčanog dana, ne kreću se u istom svijetu u kojemu ih mi promatramo i ne dijele s nama – ili međusobno – isto vrijeme i isti prostor. Uexküll najprije precizno razlikuje Umgebung, objektivni prostor u kojemu vidimo kretanje nekoga živog bića, i Umwelt, svijetokoliš, što ga čini manje-više prostran niz elemenata što ih imenuje ‘nositeljima značenja’ (Bedeutungstrager) ili ‘markerima’ – i jedino oni zanimaju životinju. Umgebung je zapravo naš vlastiti Umwelt, kojemu Uexküll ne pripisuje nikakvu posebnu prednost i koji se kao takav može mijenjati s obzirom na motrište s kojega ga promatramo. Ne postoji šuma kao objektivno određeni okoliš: postoji šuma za lugara, šuma za lovca, šuma za botaničara, šuma za putnika namjernika, šuma za prijatelja prirode, šuma za tesara i, konačno, bajkovita šuma u kojoj se gubi Crvenkapica.”

Uexküll na kojega se Agamben poziva je otac, Jakob von, ne sin, Thure von. Otac Jakob je bio biolog, na čija kibernetička istraživanja se oslanjao i Heidegger. Sin Thure je nastavio i primijenio očeva istraživanja pa postao pionir biosemiotike.

Ako zakone prirode primijenimo na društvo, pa zamislimo državu kao ograđeni, zapišani Umwelt, postaje jasno da ne postoji država kao objektivno određeni okoliš. Postoji država onih koji su osakaćeni i poginuli za nju; postoji država djece poginulih za nju, koji će za nju i sami poginuti; postoji država državnih službenika, kao ono što daje platu; postoji država vladara, kao prostor koji omogućava da patološke strukture njihove ličnosti budu slavljene kao važan dio nacionalne istorije; postoji država nacionalnih radnika, kao ono što skriva svo njihovo neznanje te intelektualnu lijenost i insuficijenciju, a istovremeno obezbjeđuje prihode i društveni ugled; postoji država tajkuna, kao gotovo neiscrpan resurs; postoji, napokon, država onih koje su tajkuni i vlast opljačkali… Svi oni, kao bube na livadi ili Agambenovi ljudi u šumi, različito tumače markere. Što važi za šumu, važi i za grad. Kafana u najprometnijoj ulici je za mene mjesto gdje ću popiti kafu i zapaliti, za tajkuna mjesto koje treba oteti od drugog tajkuna, a za gradske vlasti izvor koruptivnog keša. Govorimo o odvojenim realnostima koje se odvijaju u tek prividno istom prostoru glavne gradske ulice.

Šta reguliše kretanje kroz, nazovimo ga, društveni Umwelt? Zakoni i ideologija, dakako. Ideologija nudi zajedničko tumačenje markera, narativ zajednice, a zakon nameće obavezno ponašanje u skladu s nametnutim tumačenjem. To se onda zove civilizacija. Koja je, u pricipu, ugodno stanište ako ste pripadnik srednje ili više klase, a udobna koliko i tropska džungla ako ste iz nižih slojeva. Sama vaša pozicija na društvenoj ljestvici (klasa, drugovi i drugarice, mijenja svijest) određuje kako ćete tumačiti markere civilizacije: da li ono o čemu govorimo vidite kao, rekosmo, civilizaciju, ili pak kao najgore barbarstvo – kao vrt koji ne želite napustiti, ili kao klanicu iz koje ne možete pobjeći.

Louvre nije jedan, nego ih je mnoštvo: na primjer Louvre zadivljenih posjetilaca s plaćenom kartom, Louvre francuske nacionalne kultutre i Louvre onih koji su pobijeni dok je francuska država krala ono što će u muzeju izložiti i pogled na to naplatiti.

Priroda je, dakako, mjesto zločina. Ljudi s divljenjem bulje u takozvane prirodne ljepote, sve te šume, kanjone, rijeke, mora i zalaske sunca, u kojima, tvrde, pronalaze ljepotu, čak harmoniju, iako je livada pod cvijećem i visokom travom koju povija povjetarac harmonična koliko i klanica. To zato jer ta livada i jeste klanica, puna bića koja, sred sve te ljepote i miomirisa, nešto kida, probada, proždire, bića koja u paničnom strahu bježe i u agoniji umiru baš u trenutku dok se ljudi dive pejzažu koji je, velim, scenografija neprekidnog masakra, mizanscen zvjerstva. Eto to je priroda, gubilište kojim odzvanjaju krici i samrtni ropac.

Od nje je surovije jedino društvo. Pas zapišava teritoriju, ali čovjek je jedina životinja koja tvrdi puno vlasništvo nad svijetom. Kada čovjek okoliš proglasi svojim vlasništvom i ogradi ga, počinje istrjebljenje. Ako je čovjek podigao, recimo, skladište, on će potamaniti sve miševe i sve kukce koji su opasnost za ono što skladišti. Ako je podigao naciju-državu, potamaniće ljude koje smatra štetnim. Kasnije, kad to završi, može i izvoziti demokratiju i toleranciju.

Svaka ideologija i svako zakonodavstvo koje prikrivaju zločine na kojima su utemeljeni država-nacija, kultura i civilizacija, i sami su zločinački. Alternativa tome je slaba, no silna u svojoj slabosti – umjetnost koja neće ući u kanone i u škole, umjetnost koja rastemeljuje. Ono slabo, ono u stalnom očajanju, ono u neprekidnom histeričnom (samo)propitivanju, ono autodestruktivno, ono najmanje sposobno da vodi, ono nezainteresovano da vodi, ono najmanje spremno, najmanje zainteresovano da preživi.

Tamo gdje prebiva slabost, raste spasonosno.